Zašto se ne veselim pobjedi Nigerije nad Bosnom i Hercegovinom?

djevojke-zastave-srb-bih-cro

Ne znam jesam li noćas više bio razočaran ispadanjem Bosne i Hercegovine sa Svjetskog prvenstva ili komentarima ”Hrvata” iz iste države. Opće je poznato kako u BiH postoji nekolicina, ili se barem nadam da ih je samo malo, i s jedne (bošnjačke) i s druge strane (hrvatske) pa eto i treće (srpske) koja mrzi drugu dvojicu i njihove uspjehe.

Hrvat sam i krećem se u nekom normalnom krugu ljudi gdje na ovom Svjetskom prvenstvu istovremeno navijamo kako za Bosnu i Hercegovinu, tako i Hrvatsku i ne vidim razloga zašto bi to bilo nemoguće. Vidim da to ni u najvećem Studentskom domu Stjepan Radić nikome ne predstavlja problem gdje se ljudi u ponoć okupljaju u slastičarnici doma kako bi dali podršku susjedima ili zemlji iz koje dolaze, ali predstavlja onima koji su ostali zadrti u okvire bh politike.

Sagledat ću stvari sa stajališta svog naroda, dakle Hrvata i koji su njihovi argumenti zašto neuspjeh Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu doživljavaju kao osobni uspjeh:

Za BiH igra samo jedan Hrvat.

Prvi argument koji mi sjedne kao na volej u njihovim glupim argumentacijama. Da, točno je da za BiH igra samo jedan Hrvat – Toni Šunjić, koji je jučer protiv Nigerije odigrao maestralnu utakmicu. No, evo i sam ću se upitati zašto niti jedan drugi Hrvat ne igra za BiH?

Tražeći za nekim kvalitetnim igračima, ne vidim niti jednog Hrvata koji bi mogao igrati za ovako jaku Bosnu i Hercegovinu. Tek nailazim na imena Kvržića i Sesara koji su eto možda mogli otići, ali nisu ni puno bolji igrači od njih. Toni Šunjić pak kao jedan od najboljih igrača sinoć dobija kritike od svojih sugrađana: ,,Kako ga nije stid igrati za tu reprezentaciju?”. Zvuči kao čista ljubomora.

Ne znam jeli Šunjić za BiH igra jer je voli, jer se želi prodati u bolji klub ili zato jer ne može za Hrvatsku – i ne zanima me to jer je momak odigrao sjajnu utakmicu baš kao nekada i Boris Pandža ili Saša Papac. Pa i za vrijeme izborništva legendarnog Bake nije bilo mnogo drugačije. Činjenica je da Hrvati koji vrijede nešto više, biraju poziv hrvatskih izbornika. Slično je i sa Srbijom. To je osnovni i ključni razlog zašto u BiH nema više Hrvata.

I oni su navijali za Tursku i Brazil protiv Hrvatske.

I ovaj argument stoji. No, pitamo li se tko je navijao za tu Tursku ili Brazil baš u toj utakmici? Vjerojatno isti takvi koji isto tako reagiraju kod nas pri svakoj utakmici Bosne i Hercegovine. Moj prijatelj Adnan kojega odmilja zovu Baka je navijao za Hrvatsku. To je čovjek kojemu je uzor Baka Slišković i nema problema s tim što je on Hrvat jer je on za njega prije svega sportaš. Za Brazil i Nigeriju su proteklih tjedan dana navijali samo oni koji mrze, a ne poštuju. Ako Hrvatska nogometna reprezentacija može objaviti sliku gledanja utakmice BiH, ako jedan Spahić na svom profilu može zaželjeti sreću Hrvatima – onda je to dokaz da sport može preskočiti neke granice – samo ako želite.

Svi se ti isti Hrvati diče svojom velikom vjerom, a možda ni sami nisu svjesni koliku mržnju šire prema zemlji u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Drugačije nije ni s onim drugima. Možda je vrijeme da konačno zavladaju nove generacije koje će izbrisati ružnu prošlost koju su nam zadale međunarodne zajednice i nacionalne političke elite.

Možda bi nekom Edinu u poplavljenom Odžaku pobjeda Bosne i Hercegovine barem malo uljepšala naredne dane i tjedne i stjerala u zaborav neimaštinu i poplavljeni podrum. Ovako se vraća u surovu stvarnost.

Završit ću s odličnim statusom jednog hercegovačkog franjevca u Mostaru:

Sjećam se onog vremena kad sam svaku Hajdukovu (ili Juventusovu ili hrvatsku) utakmicu iščekivao s nekim nestrpljenjem i kad sam u cijelom tom košmaru i skakao i tugovao i ljutio se i veselio… Ali više ne iščekujem takve stvari. Odavno mi je bilo jasno da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali sad mi je drago što je meni ova “najvažnija sporedna stvar na svijetu” baš postala – sporedna. Ne da mi se više opterećivati glupostima. Ali, naravno… Pogledam tu i tamo neke utakmice. Nekad se razočaram kvalitetom, nekad razveselim.

Elem, čitam ja tako ovih dana pozive na “Vamos, Argentina!”, jer kao veća prava imaju Hrvati u Argentini, negoli u Bosni i Hercegovini. Ne znam. U Argentini nikad nisam bio. Ovdje se pokušavam (iz)boriti za normalan život. I vidim da nisam usamljen u toj “ugroženosti”.

Ja se ne slažem s mnogo toga u ovoj državi. Ne sviđa mi se što ovdje već neko vrijeme uspješno egzistiraju tri različite (i dijametralno suprotne) povijesne istine. Ne sviđa mi se kad “većina” nešto nameće “manjini”. Ne sviđa mi se što ponekad ne mogu biti ono što jesam da bih bio prihvaćen u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ma puno mi se toga ne sviđa u ovoj državi.

Ja sam Dalibor Milas. Ja sam Hrvat iz (Bosne i) Hercegovine. To je bio i ostat će jedan od mojih identiteta. Ovdje sam rođen i odrastao. Ovdje ću, ako Bog da, i umrijeti. Moj dom… Moja domovina nije jedna država. Nije to ni vaša Hrvatska. Nije to ni vaša Bosna. Moja domovina nadilazi te vaše smiješne granice. I podjele. Moj dom… Moja domovina je jedna ponosna povijesna regija (Hercegovina) koja se trenutno nalazi u sastavu države čiji je službeni naziv: Bosna i Hercegovina.

Da, to je moja država i normalno da ću navijati i za svoju državu. Jer u ovoj državi nalazi se moja domovina.

I.J.

Provjeri ovo!

U Zagrebu pre’stavljanje eroGAG rječnika

Ono što smo do sada gotovo svakodnevno mogli pratiti virtualno putem društvenih mreža, posljednjih dana …