esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Nisam neki pisac, niti strucnjak za isto, ali ovo sam jednostavno želio napraviti. Želio sam ovo napisati i podijeliti svoje misli sa što je moguće širim krugom ljudi i zato sam se odlucio pisati esavi.
Želio bih nekako potaknuti sve koji će se pronaći u ovoj prici barem na razmišljanje. Poticaj za to mi je bilo i pismo djevojke koja je ostala bez svog oca, oca koji je bio najvrijednije što jedna zemlja može imati – branitelj! Pa da prijeđem na stvar…
Bilo je to u cetvrtak, 9.2.2012., baš dan poslije našeg Elitnog grudanja! 🙂 Išao sam prema jednom od paviljona na našoj Savi, sav iscrpljen i od grudanja i od izlaska. Znao sam da me ceka tona knjiga i ucenja i zbog toga sam bio cak pomalo i mrzovoljan. Približavajući se paviljonu nakon obavljenog rucka, vidio sam starijeg covjeka koji je hodao prema meni.
Odmah sam vidio da je prosjak, skupljao je boce. Odjeća na njemu je bila vidno istrošena. Imao je neku tanju jaknicu i kapu – štitio se od hladnoća koje su ovih dana harale Hrvatskom. Međutim, kada mi se približio, slucajno sam ga pogledao u oci i zaista se zacudio. Gledao me, pristojno se nasmijao i pozdravio. Nije to bio tek osmijeh pristojnosti već osmijeh dobre volje. Ostao sam iznenađen i, rekao bih, cak pomalo i u pozitivnom šoku. Ocito je da covjek živi u velikom siromaštvu, da mu nije lako, da se jednostavno mora snalaziti skupljajući boce po ovoj hladnoći, ali svejedno je bio nekako vedra duha. Nakon što se udaljavao od mene, promatrao sam ga još malo i zaista osmijeh sa lica mu nije nestajao. Pognuo sam samo glavu i – bilo me je sram. Ja sam taj dan bio mrzovoljan. Zašto? Zato što imam mogućnosti studirati što mnogi nemaju? Zato što sam, hvala Bogu, zdrav? Zato što me kasnije ceka ucenje? A njega? Što tog covjeka ceka? Topli obrok i topli krevet sigurno ne! Ako i da, to će biti u nekom od prihvatilišta…
Bilo me je zaista sram i pred Bogom i pred samim sobom. Bio sam nezadovoljan – bez pravog razloga. Uistinu bez pravog razloga. Razmišljao sam i vidio da sam toliko puta bio s nekim glupostima nezadovoljan… a onda si zamislio da nemam – ništa! Ali baš ništa! Niti zdravlje, niti mogućnost da studiram, da budem tu na Savi. Ma da nemam tisuće stvari koje imam i za koje mogu biti zahvalan Bogu! I to je bio ružan osjećaj. Zaista ružan osjećaj!
Nevjerojatno je koliko sam se nakon toga bolje osjećao. Poletniji, bolji, ma mislio sam da mogu i 1000 stranica nauciti za deset minuta ( i pritom bez problema to mami obećati preko kamera 🙂 ), jednostavno, da mogu sve i da – imam sve! 🙂 🙂
I zato sam ovo htio napisati ovdje. Staviti ovo sve “na papir” i reći što mislim. Ma želim da svi budu samo sretni i zadovoljni, da se ne osvrćemo na neke nebitne stvari koje nam, nerijetko, i pokvare dan. Uvijek će biti još rokova ako smo ovaj falili, uvijek će se prosjek moći popraviti u idućem semestru ako smo nezadovoljni s njim.
Život je tako lijep i toliko nam toga dobrog nosi, a mi cesto to niti ne vidimo. Ma sreća je zaista u malim stvarima. Budimo ljudi, družimo se, ucinimo drugome sretan dan, pomažimo si. Otkad sam prošle godine došao na Savu, ne prestajem hvaliti ovaj dom i ove ljude koji su tu! Zaista sam zadovoljan po svim kriterijima. Ima boljih i lošijih dana, ali ajde, uvijek sve nekako dobro ispadne.
Ljudi dragi, držite se! Želim nam svima sve najbolje i u ovom ispitnom vremenu i inace. Nema boljeg nego vidjeti nasmijano lice! Ma nema boljeg osjećaja nego nekome pomoći, makar i lijepom rijecju jer, ipak – nije u šoldima sve!
Zaista nije! 🙂
