Livin the American dream (opa Balkan style)

Isječak iz jednog dnevnika:

10.11.2012. Zagreb, oblačno (za promjenu), nekakvo tupilo ko i obično. Ista depresija i nevjerica već svaku večer zadnjih mjesec dana kad legnem u krevet, zurenje u strop i vrtim si filmove u glavi kakvih 4 mjeseca je iza mene, kakvi gradovi, kakvi ljudi, kakve uspomene..
Srce plače: „Hoću nazad!“ (a jetra: „ma jes’ ti glup?“)
Da se vratim nazad koji mjesec:
25.06.2012.
Ponedjeljak. Dan D. Malo je teže bilo opisat’ osjećaje koje su tog jutra prolazili kroz glavu. Doma svi grle, plaču, pozdravljaju, inboks na fejsu pun lijepih želja i da se čuvam i pazim a meni pun *****. Svima sam tada govorio „ma ajde, neš’ ti Amerike“ vraćam se nazad dok si rekao keks.
Isto mi malo bilo čudno kako mi je sve nekako ok, nikakvo pretjerano uzbuđenje i euforija, nikakva nervoza. Al’ kažu da je valjda tako i najbolje, kad si mirne glave, znači da imaš sve rješeno, svi papiri su tu, kuferi su spakirani i spreman si za avanturu života (makar tada i nismo znali što nas čeka).
Tu noć smo ja i Cigo legli u 3:30 a trebalo se dići za sat vremena i onda putovati 48 sati do našeg odredišta, koje je inače neka selendra blizu Denvera, čitaj 5h vožnje autom, bravo mi!
Malo fast forward i evo nas na Plesu, ko dva zombija, čekamo naš let za Beč i već nas lagano hvata nervoza jer je naš let za Ameriku sve bliže, ali sve je to nebitno kad se imaš s kim zezat’ u avionu i podijelit svo oduševljenje jednom kad sletimo tamo, jel da?
I tako mi sletimo u taj Beč, letimo po aerodromu sa kuferima i pokušavamo se orjentirati putokazima kako do našeg leta za NY kojem ukrcaj počinje za 10min.
Napokon stigli na ‘check-in’, ja prvi, iza mene Cigo, ja prošao prvu kontrolu a njega stavili sa strane u neku posebnu kolonu. Valjda standardna procedura, mislim se, odabereš nasumice nekog iz reda i ide na malo detaljniji pregled.
I tako prođem ja kroz svih petnaest detektora i prepipavanja i stao da čekam Cigu kad čuješ nešto zvoni. Okrenem se ja i imam šta za vidit, Cigo opet prolazi kroz detektor i opet zvoni. Evo ti sad s***nja! Okupljaju se securityji, evo i neka džukela sa njima, Cigo skida patike a pas mu po preponama. Što se na kraju dogodilo? Patike koje je nedavno kupio bile su pozitivne na neku eksplozivnu supstancu i nije mogao proći kontrolu te sam ja morao sam na avion i preko bare, o je*ote! Objašnjenje securitya: zar vam nisu rekli da nikad ne putujete avionom u patikama koje ste tek kupili? (koji k*?)
Jedna zanimljivost: Cigo je patike kupio 3 dana prije leta iz razloga što smo se obojica na našoj oproštajci toliko razbili da je on skakao sa balkona i razbio starke koje je imao pa je morao nove uzeti.
Jedna bara, skoro 12tisuća km i 48sata poslije i eto me u Creedu, Colorado, koja rupa je*ote! ‘Home sweet home’ mislim si, 300 stanovnika ima po popisu stanovništva, al ajd’ bar ću ih brzo popamtiti, šta. Čuo se i sa Cigom, pustili ga 15min nakon što je moj avion uzletio, eto ti sreće, al’ bar je dobio drugu kartu pa će doći do sutra navečer kaže.
Upoznao se sa ekipom s kojom bi trebali nas dvojica raditi u tom meksičkom restoranu, dva amerikanca, tri ukrajinca, ruskinja i ne moš vjerovat još dva hrvata (Simi i Lula u daljnjem tekstu).
I ljeto može početi!
Previše je događaja prošlo tog ljeta da bi se moglo napisati u minimalno jedan roman, ali da pokušam sve to skratiti na jedan list ovako bi to izgledalo:
Brojanje prve bakše, preračunavanje sve to u kune i razmišljajući kad ćeš toliko u hrvatskoj zaraditi, partijanja u jedinoj krčmi u gradu koja radi do svega 2 ujutro i slušajući country muziku cijelo noć, pokušaji sporazumjevanja sa ukrajincima i ruskinjom koja nezna ni beknit’ engleski, Simi je smotan, Lula pije votku, Vadim ne zna pričati tiše od 110 decibela, Alina i Dymitro se mlate, a psi seru i pišaju po kući. Šefika nas je toliko zavolila da je od bacanja hamburgera i buritta na nas na kraju plakala kad smo odlazili na naše putovanje.
Sudjelovali smo i na paradi za Dan nezavisnosti, išli planinariti, na rafting i horseback riding. Simi je bio počasni sudionik raskida zaruka, a svi ostali smo sudjelovali u raspadu jedne obitelji. Ah, ta Američka svakodnevnica.
Od buđenja usred ljeta na 7 Celzijevih stupnjeva, uzaludnog pokušaja trčanja na 3500m nadmorske visine gdje se Creede nalazio, svaku večer pozdravljati jelene koji ti idu ususret kada ideš u krčmu popit’ jednu i viditi malo civilizacije, paljenje roštilja fenom, vožnja quadovima po planinama po noći.. mogu u nedogled.
Jedna velika prednost ove naše selendre je i da smo htjeli potrošiti zarađeni novac jednostavno nismo imali gdje, u restoranu smo imali besplatnu hranu a u trgovinu smo išli eventualno po nekakve gluposti. Tako smo po završetku rada nakon dva i pol mjeseca krenuli na naše putovanje sa punim džepovima.
I tako je 8.9.2012 krenilo. Ja, Cigo, Simi i Lula na putovanje života i to redom: San Diego, Los Angeles, San Francisco, Las Vegas, Miami, NY.
I dan danas me dosta prijatelja pita „A gdje ti je bilo najbolje?“, i svaki put ista priča, zastanem na trenutak i kažem da ne znam.
Al’ vjerujem da bih se na kraju odlučio za San Diego. Moguće zbog toga što nam je to bio prvi komadić kalifornije što smo vidili, možda zato što smo tamo bili deset dana i osjećali se ko da smo na pravom odmoru, možda je radi surfanja, kilometarskih plaža, dokova, prelijepog vremena, kalifornijskih cura, party buseva i partijanja. Možda je do onih tuljana koje smo vidili u moru, malih morskih pasa isto, meduza, ‘ko će ga znati. A možda je i do one Srpkinje..
Road trip smo rekli napraviti nekakvi, što na kraju i jesmo, i to do San Francisca pa do Las Vegasa i Grand Canyona. 1500milja nezaboravnog putovanja po obali Kalifornije i kroz Nevadu po noći sa četvrtinom rezervoara i strahom da nećemo zapeti usred ničega. Uz majstora Vucu, McStojana i Cecu te dobri stari Budweiser. Je*iga, kad si balkanac si balkanac!
Iz Sin City-a nakon 3 noći ludovanja na Miami Beach na odmor i to pravac u ‘international travelers hostel’. Došli u hostel a kad tamo svi balkanci, i eto ti opet ništa od našeg odmora. Pool party, ovaj party onaj party, opet kilometarske plaže, nabildani crnci, preljepe crnkinje, a i ovi treći, nedefinirani.
Nakon Miamia slijedio je NY u kojem smo bili zadnjih 6 dana našeg velikog putovanja. Opet upoznali neke domaće cure koje su tamo već cijelo ljeto i koje su nas provele po cijelom Manhattnu te bile pune strpljenja i razumjevanja. Fala cure!
I kako je došlo, tako je i otišlo, opet se nalazim u avionu, ovaj put su pustili Cigu na check-inu pa sjedi kraj mene i možemo nazdravit za najljepše ljeto provedeno u našim životima o kojem mislim da ćemo pričati još dugo vremena. Jedno nezaboravno iskustvo koje nam je ostalo u srcima, predivni ljudi koje smo upoznali u Creedu i na našim putovanjima, drukčija kultura, drukčija vjera i uvjerenja, te ovaj osjećaj pogleda na svijet kojeg sad imamo, mislim da se ne može platiti.
I dok uzljećemo, gledam kameru na repu aviona, sunce na zalasku a meni u slušalicama svira ‘Hollywood hills’ i taman na refren k’o u filmovima, avion se otisne od zemlje i zaplovi prema zalasku. Naježim se od glave do pete i kucnem se s Cigom. Vraćam se nazad!