Dida Stipe: Pogled koji liječi

Prije mjesec dana umrla mi je baka koja mi je bila poput druge mame. Ona je uvijek bila puna razumijevanja, ljubavi prema meni ali i cijeloj obitelji i okolini. Jedna njezina riječ (upućena meni u teškim trenucima- bilo da se radilo o faksu ili svakodnevnim problemima) napravila je više koristi i dobra nego neki podugački govori drugih ljudi iz okoline.

Budući da je prebrzo i dosta iznenada umrla, to je ostavilo velik i negativan utisak na mene, i nisam znala kako dalje bez nje. Svemu tome pridonijela je i činjenica da se nisam stigla oprostiti od nje(dok je moja obitelj zadnji dan provela s njom ), pa nisam zadnji put vidjela njezin prekrasan osmijeh, niti osjetila njezinu ljubav i toplinu koja je zračila iz svakog osmijeha, riječi i pogleda.

Također,osjećala sam krivnju zbog toga što nisam bila kod kuće i provela te zadnje dane s njom. Uz sve navedeno, mučila su me pitanja poput toga da li sam bila dobra unuka, da li sam je nečim razočarala i kako sad dalje kad nje više nema. Ovdje dolazimo polako do djeda Stjepana. Nekoliko dana nakon sprovoda i povratka u Zagreb, išla sam s ručka i srela djeda. Svojim drhtavim korakom i uvijek prisutnim osmijehom na licu ulazio je u dom.

Iako sam bila zbunjena, tužna i (recimo to tako) u svojem filmu u zadnji tren sam ga skužila, a on je po običaju već izdaleka podigao ruku i nabacio osmijeh zbog kojeg ti postane toplo oko srca i probudi emocije koje se javljaju samo za ljude koje viđaš svakodnevno i kojima si vezan nekim nedokučivim nitima.

Približavajući se djedu, sjetila sam se da imam bocu vode u torbi, te sam je instiktivno i bez puno razmišljanja istu izvadila i dala. Vidjevši da je boca pun, djed se nasmijao, zahvalio te rekao nešto što je sve promijenilo, a to je bilo ovo: „Hvala ti sunce, dao Bog sreće i zdravlja tebi i tvojima“. Upravo ta njegova zahvalnost, sreća zbog boce (koja se nekima čini apsurdnim razlogom za sreću jer se radi o 50 lipa, a nekome znači sve-čak i više nego nekima novi automobili, kuće, odjeća, mobiteli itd.) i njegove riječi olakšale su moju bol i našla sam odgovor koji sam tražila.

Baka nikad neće nestati, ona je i dalje sa mnom, jer u meni živi sve ono što me je naučila, sve one vrijednosti koje mi je tijekom ove 22 godine usadila (da treba pomagati onima koji su u nevolji, da nikad ne treba ljude suditi po onome što imaju ili nemaju nego uvijek treba biti čovjek i pomoći kolko god možeš). A ona?? Vjerujem da me gleda od gore i pazi na mene, te je sretna i ponosna jer vidi da sam slična njoj i da me naučila kako biti čovjek.

Eto, nakon toga susreta meni je lakše, i sad svaki put kad idem na ručak / večeru, nosim jednu/dvije boce koje imam viška u stanu u nadi da ću sresti djeda Stjepana i barem mu na neki način olakšati te vidjeti osmijeh od kojeg mi je ljepši cijeli dan. Ipak, na kraju krajeva i on je djed, i podsjeća me na moju baku koja je ostavila neizbrisivi trag.

Sandra P.