Pregled: Teologija tijela

Tri kratka filma o ljepoti života, divoti prirode i lošim primjerima te još i solo don Damira u pjesmi  ”I still haven’t found what I’m looking for” grupe U2 bili su odlican uvod u novi ciklus predavanja o teologiji tijela.

Ljepota nas probada
Kada smo u situaciji da vidimo nešto lijepo – djevojku ili decka, životinje ili prirodu ili što treće, ta ljepota probada naše srce. U tim trenutcima postavljamo si bezbroj pitanja, ali gotovo uvijek se zapitamo što to znaci. Taj osjećaj koji osjećamo stari Grci nazivali su eros što se manifestira kroz cežnju koja se stvara u nama. Ta cežnja izaziva u nama najcešće dvije reakcije. Ili taj osjećaj uništimo odmah na pocetku, zanemarimo ga i potiskujemo ga sve dublje i dublje ili s druge strane,hedonisticki  ceznemo tako jako da pokušavamo to dobiti iznova i iznova te postanemo opsjednuti o tome. Međutim, postavlja se pitanje jesu li te dvije ekstremne solucije jedini nacin kako da reagiramo u tim situacijama?
Ako se osvrnemo na Bibliju i Ivanovo evanđelje možemo vidjeti da su prve rijeci koje Isus izgovara bile: ”što tražite?” i trebamo se zapitati što bismo mi odgovorili Isusu kad bi nam to pitanje postavio. Trebamo, dakle, tražiti prave stvari na pravim mjestima. Ali, koje su to prave stvari? Koja je to prava ljepota? Za odgovor na to pitanje trebamo se samo osvrnuti oko sebe i vidjeti ljude oko nas. Mi ljudi i sinovi Božji stvoreni na sliku i priliku Njegovu odraz smo prave ljepote. Ali postoji nešto još ljepše, trenutci u kojima su muškarac i žena zajedno jer dvoje stvorenih na Božju sliku i priliku spaja se u jedno i time izvršava Božju zapovijed. Da, Božju zapovijed, jer prisjetimo se da je prva stvar koju je Bog rekao Adamu i Evi bila: ”plodite se i množite se!”

Okvir naše vjere
Kada rješavamo neku zagonetku uvijek dobijemo određene cinjenice vezane uz stvar koju pogađamo. Te cinjenice inace budu nepovezane same po sebi, a veže ih ta stvar koju zajednicki karakteriziraju. Možemo reći da dobivši zagonetku dobivamo određeni okvir koji definira neku stvar. Kao u zagonetki tako i u našoj vjeri postoji okvir koji nas oblikuje kao vjernike kakvi bismo trebali biti. Međutim, upravo taj okvir je nešto što smo izgubili kao vjernici danas. Logicno pitanje slijedi: ”koji je to okvir koji nas zaokružuje kao prave vjernike?”. Kao dosad, odgovor i na ovo pitanje tražimo u Svetom pismu. Prve ljudske rijeci izrecene u Bibliji bile su vapaj zarucnika Adama svojoj zarucnici Evi:

”Nato covjek rece: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od covjeka kad je uzeta!” ”. Post. 2, 24
Posljednje rijeci, s druge strane, vapaj su zarucnice Duha Svetoga svom zarucniku Isusu Kristu:

”Dođi, Gospodine Isuse!”. Otk. 22, 20
Okvir se polako nazire ali još uvijek nije tu. U nastavku se orijentiramo na svrhu našega postojanja koja se dobro ocituje u Ivanovom evanđelju:
”A ovo je život vjecni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista”. Iv. 17, 3

Također, ako se osvrnemo na prvi odlomak u Katekizmu Katolicke Crkve uocavamo sljedeće:
”Čežnja za Bogom upisana je covjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren”.

Iz ovoga svega možemo zakljuciti samo jedno – covjekova glavna svrha postojanja je ta da smo stvoreni za Boga. Kroz spoznaju o tome korak smo bliži u pronalasku našeg okvira.
Sada, kada bih pricali o tijelu i njegovoj ulozi u definiranju nas kao pravih vjernika većina bi pomislila kako je ono nešto loše. Zapravo, teško je pomislit drugacije jer ako malo razmislimo – kada krademo koristimo naše ruke, kada se tucemo koristimo šake, žudimo za tijelom žene ili muškarca i sl. Međutim, ako otvorimo Katekizam i stavku 1015 vidjet ćemo kako piše: ”Tijelo je stožer spasenja.” Tijelo, dakle, nije ništa loše, ali nažalost mnogo je loših primjera u kojima svećenici i propovjednici strogo i oštro govore jedino o lošim posljedicama i zabranama po pitanju kršenja šeste Božje zapovijedi. Malo je onih koji pokazuju ljepotu života u cistoći te koji ukazuju na pravi okvir covjeka kao duhovnoga bića. Jedan od njih bio je papa Ivan Pavao II koji je evanđeoske istine spojio sa fenomenom suvremenog ”ja”. Rekao je kako prije no što postavimo covjeku brojne zabrane trebamo odgovoriti na pitanje – tko sam ja? Ne sa biološkog stajališta koliko sa teološkog, odgovoriti na pitanja poput: što Bog želi od nas? Zašto nas je ovakve stvorio?

Drugim rijecima, analiziramo tri kljucne sastavnice covjeka:
1. Našu prošlost – zašto nas je stvorio, te zašto nas je stvorio ovakve kakvi jesmo?
2. Našu sadašnjost – što On želi od nas? Koji su Njegovi planovi za naš život?
3. Naša budućnost – što ćemo mi tek postati? Odnosi se na ono što ćemo biti nakon ovog zemaljskog života.

Ovo su kljucna pitanja koje je potrebno odgovoriti da bismo vratili okvir kao vjernici, a odgovori na ta pitanja ocekujte na sljedećem vjeronaucnom susretu. Ne propustite!