Pregled: Teologija tijela

OTKUPLJENJE SPOLNOSTI

Uvod

Kako živjeti svoj život? To je zasigurno jedno od pitanja kojim smo cesto okruženi, cesto tražimo odgovor na to. Problem sa tim je u tome što dosta cesto taj odgovor tražimo bez prethodnog znanja o tome tko je covjek. Kao mladi svećenik, blaženi papa Ivan Pavao II je to znao. Također je znao kako Crkva, koja posjeduje istine o covijeku, te istine prenosi na krivi nacin. Crkva je oduvjek po pitanju covjekovog identiteta standard postavljala jako visoko, do savršenstva. I to je dobro, međutim, problem je bio u tome što pri otkrivanju covjekovog identiteta, kao i širenja istina koje vrijede za svakoga od nas, Crkva je iskljucivo postavljala brojne zabrane. Te zabrane same po sebi nisu loše, ali danas one jednostavno nisu dovoljne.

Život kao dar

Danas jako popularna tema je umjetna oplodnja. Kroz tu tematiku, ali i brojne druge vidljivo je kako u današnje vrijeme u nekim situacijama covjek diže ruke od covjeka. Kada pricamo o umjetnoj oplodnji, trebamo se uvijek zapitati – što mi to oplođujemo? Odgovor bi uvijek trebao biti covjek, a svaki covjek ima svoj identitet podjeljen u tri dijela. Prvi dio je prošlost, ali ne ona sa našeg biološkog ili geografskog stajališta, nego identifikacija nas kao onakvih kakve nas je Bog zamislio – sveti smo, jedinstveni, dostojanstveni. Nadalje naša sadašnjost kroz koju oblikujemo našu budućnost, ali isto tako poznavajući našu budućnost mjenjamo našu sadašnjost. Našu budućnost, pak, spoznajemo kada shvatimo što je dalje Bog za nas namjenio, a to se ne odnosi na našu zemaljsku budućnost nego na naše postojanje nakon ove zemaljske pustolovine. Možemo vidjeti da s jedne strane imamo naš pocetak i našu prošlost, a s druge strane Nebo, život nakon smrti. Drugim rijecima imamo dvije ekstremne tocke – dva pola. Mi nismo niti u jednom, mi smo trenutno tu, između. To gdje se trenutno mi nalazimo ne trebamo smatrati kao patnju ili mucenje ili mjesto gdje smo zaglavili i odakle želimo pobjeći. Istina je, Nebo je divno mjesto, ali to ne znaci da trebmo jedva cekati da napustimo ovaj svijet. Život je dar – dar dobiven od Boga i dar oduzet od Boga, ali oduzet ne kao kraj nego kao novi pocetak.

Strah ili nada?

Pogledajmo sada rijeci iz Matejevog evanđelja:
“Čuli ste da je receno: Ne cini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome ucinio preljub u srcu.”  Mt 5, 27-28
Poruka je ovo nade ili straha? Istina, u svima nama uz svo ono dobro postoji i nešto loše, nešto što nas tjera u grijeh. Ne trebamo zanemariti tu cinjenicu, niti je jednostavno prihvatiti i pomiriti se s njom, tješiti se da smo takvi stvoreni te ne ciniti ništa po tom pitanju. Isto tako, bilo bi možda još gore živjeti u uvjerenju kako je sve oko nas loše. Ako se vratimo na citat iz Matejevog evanđelja možemo izdvojiti dvije najvažnije rijeci – srce i preljub. Srce kod Aramejaca znacilo je sve – ljudske namjere, želje, misli… i uvijek bi se trebali zapitati u kakvom stanju je trenutno naše srce? Odnosno, covjek može živjeti ne cineci preljub, ali problem je u tome kada ga on silno želi. Stoga, po pitanju preljuba trebamo spojiti etiku, odnosno zakone zabrane, i ethos, kojim se ocituju stvari za kojima ceznemo, naše nakane i sl. Isto tako, kada bismo se vratili na pocetak, na prvu obitelj u Edenski vrt možemo vidjeti sljedeće:
”Tada se obadvoma otvore oci i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregace.” Post 1, 7.
Golotinja sama po sebi zapravo nije bila problem. Problem je bio u tome što je Eva shvatila da ju Adam više ne gleda cistim ocima, što je stvorilo neugodu kod nje. Dakle, problem nije u Evinu tijelu već u Adamovu srcu. Stoga jako je bitno ocistiti naše srce, naše oci. Vratimo li se sada, sa ovim skupljenim predznanjem, natrag na poruku iz Matejevog evanđelja možemo vidjeti da to zaista je poruka nade. Jer ta recenica drugim rijecima kaže da postoji nacin da oblikujemo naše srce tako da žene ne gledamo sa požudom. Što je također vidljivo i u Efežanima, 3, 20:
”Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može uciniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti”

Eros i požuda

Eros je osjećaj koje se u nama budi kada nam se netko svidi svojim izgledom. I to je dobar osjećaj, ne bismo ga trebali potiskivati, ali također ne smijemo dopustiti da nas taj osjećaj obuzme jer u tom trenutku nastaje požuda, a granica između erosa i požude vrlo je tanka. Unutarnja borba između te dvije tocke je uvijek prisutna, a to je jako lijepo i zorno prikazano u Rimljanima 7, 18-19:
”Znam da nema dobra u meni, to jest u mojoj grešnoj ljudskoj naravi. Sposoban sam htjeti dobro, ali ne i ciniti ga. Dobro koje bih htio ciniti ne cinim, a zlo koje ne bih htio ciniti ipak cinim.”
Postavlja se i razumno pitanje – kako se boriti protiv ovoga? Da bismo to saznali najprije moramo prepoznati i savladati dvije prepreke.

1. Dualizam – razmišljanje kako je tijelo nešto loše, a duša dobra. Jako loš pristup jer mi smo osobe sjedinjene sa dušom i tijelom. Teologija užitka po Katolickoj Crkvi upravo govori kako on nije grijeh. Užitak je zapravo zemaljski predokus Neba. Dopušta muškarcu i ženi da barem malo osjete kako je u Nebu lijepo.

2. Sumnja – neki ljudi sebe smatraju toliko lošima da smatraju kako im jednostavno nema spasa. U Katekizmu Katolicke Crkve pod brojem 978 nalazi se važna poruka za sve koji imaju slicne sumnje. Poruka o tome kako će požuda cesto biti prisutna, ali ne smijemo živjeti u uvjerenju da je ona nešto što je jace od Krista.

Otkupljenje tijela

Slijedi osam nacina na koje već sada možemo doživjeti otkupljenje našega tijela:
1. Znanje – poznavanje istina koje vrijede za svakoga od nas
2. Izbjegavanje grešne privole – drugim rijecima, ne igrati se sa grijehom. Trebamo izbjegavati one situacije koje nas dovode blizu grijeha. To ne znaci da, ne smijemo ići na internet i da trebamo izbjegavati djevojku/decka. To znaci samo da trebamo poznavati naše slabosti i izbjegavati, ne dovoditi se u situacije u kojima gotovo sigurno znamo da cemo pasti.
3. Ispovijed i molitva – ništa ne prešutjeti, sve predati Isusu Kristu na križ
4. Mrtvljenje i pokora – drugim rijecima, vježbanje duhovnosti u malim stvarima. Preporuka web stranice www.e5men.org za muškarce. 5. Klanjanje Isusu Kristu
6. Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji – ona je bila otvorena prema Bogu i u iskrenoj njegovoj službi. Muškarcima bi trebala biti uzor, posebice njen lik u trenucima napasti
7. Oproštenje
8. Zakon postupnosti – postupno prihvaćanje Božjih zakona u njihovoj punini sve do Neba kao konacnog cilja.

Temelj prave muževnosti i ženstvenosti

Možemo staviti u ove dvije recenice:
”Kad se Josip probudi oda sna, ucini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.” Mt 1, 24
“Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rijeci!” Lk 1, 38

Za kraj
U kušnji i napasti, osim što bismo kao riješenje mogli uzeti Marijin lik na razmatranje, možemo i razapeti našu požudu. Dakle, zatvoriti oci, raširiti ruke i zamisliti sebe na križu umjesto Isusovog mjesta. To ciniti ne radi mrtvljenja nego da bismo doživili barem malo otkupljenje tijela ovdje na zemlji. Naravno, pravo otkupljenje dogodit će se tek na Nebu, ovo na zemlji samo su simboli koji nam pružaju mogućnot da barem malo osjetimo kako je tamo. O pravim simbolima Neba ovdje na zemlji citajte u nastavku!

---

Uvod

Papa Ivan Pavao II svojih 129 kateheza o teologiji tijela podjelio je u dva dijela. Prvi dio koji smo dosada obrađivali dao je odgovor na pitanje našega identiteta kojeg cine tri djela (prošlost, sadašnjost i budućnost) prethodno opisana u clanku prije. Iz tog opisa vidimo da nas budućnost ocekuje u Nebu. Dakle, znamo gdje idemo, ali pitanje je kako doći u Nebo? Tom pitanju posvećuje se drugi dio papine teologije tijela.

Dva simbola

Bog nam daruje život i kroz naš put želi nas dovesti k sebi u Nebo. A da bismo znali put do Neba Bog je na zemlji ostavio za nas određene putokaze ili smjernice koje nas upućuju prema gore. Postoje takva dva znaka koji nas vode prema Nebu. Ti znakovi pokušavaju što bolje približiti sliku Neba ovdje na zemlji, a kada dođemo u Nebo, dolazimo u mjesto gdje tih znakova više nema. Kada dospjemo u Nebo zaprimamo pravu stvar svega onoga što su dosada na zemlji ti znakovi simbolizirali, Krist nas onda prožima. Znakovi dakle ne uminu nego poprime svoju puninu. Ta dva znaka su brak i celibat. I upravo kao što je muž u braku sa ženom, tako je Isus u zajednici sa svojom Crkvom, a pošto Crkvu sacinjavamo svi mi našim odlaskom u Nebo zapravo postajemo sudionici spajanja Crkve i Krista. Glavni problem s kojim se suocavamo ovdje je neprijatelj covjeka od pocetka. On izvrće znak pa cesto mislimo kako cinimo nešto dobro, moralno opravdano, kako idemo pravim putem, a zapravo to je daleko od istine.

• BRAK

”Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, ocistivši je kupelji vode uz rijec te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili cega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će covjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” Ef 5, 21 – 32

Ovaj citat iz Biblije pokazuje nam tko smo mi zapravo, koja je naša uloga u bracnoj zajednici i kako trebamo u njoj živjeti. Mnogo je toga tu receno i važno je shvatiti pravu poruku iza ovih rijeci. Stoga, kada Pavao kaže da je muž glava žene to se odnosi na glavarstvo po Isusu kristu. Zavaravamo se ako kao muškarci mislimo da imamo lagodan posao ovdje, na nas zapravo otpada puno teži dio. Ako malo razmislimo kako je Isus tretirao svoju Crkvu – naucavao, tješio, lijecio, prao noge, opominjao, branio i konacno stao između Crkve i njenih napadaca. Muškarac tako mora više stradat i više trpit da bi ocuvao bacnu zajednicu. Sada možemo vidjeti koliko je krivi nacin na koji se danas gleda na to što znaci biti glava obitelji. Brak treba biti slika odnosa Isusa prema svojoj Crkvi. Mužev ”ja” postane ženin ”ja”, a ženin ”ja” mužev. Ali to ne znaci da gubimo svoj subjektivitet, naprotiv, zadržavamo ga, ali tvorimo jedno. Drugim rijecima, u braku muškarac i žena prožimaju jedno drugo, a ako se prisjetimo to je upravo ono što cemo proživjeti u Nebu – znak poprima svoju puninu te nas Krist prima i prožima svojom milosti. Analogija je dakle, muža i žene identicna onoj Krista i Crkve.

Vrhunac ovog gore navedenog citata doseže se kada Pavao govori kako se žene trebaju podložit muževima u svemu upravo onako kako se Crkva podlaže Kristu. Ovdje on zapravo zadirkuje pogane kod kojih su muževi gazili svoje žene i on govori tim ženama da se podlože svojim muževima. Ali ono što muževi trebaju je – Ef 5, 25 – voljeti svoje žene upravo onako kako je Krist volio svoju Crkvu i kako se za nju predao neokaljanu i bez mane. Na muževima je stoga da se žrtvuju i da trpe kada god je to potrebno da bi žene ostale lijepe i ne ponižene. Takvi savjeti vode bracnu zajednicu u pravi smjer, ali cesto ih je teško provesti, pogotovo je to teško pojmljivo bilo za pogane i upravo zato Pavao govori – otajstvo je to veliko! Te rijeci su jako važne, jako korisne, donose radost, ali su trnovit, zahtjevan put.

Sklapanje braka

Najprije zarucnike svecenik pita jesu li slobodno i bez prisile došli sklopiti brak. Nekon toga pita ih pojedinacno jesu li spremni preda ti se u potpunosti drugome. Na kraju svega potrebno je da ta ljubav bude plodonosna. Pogledajmo to u analogiji Krista i Crkve. Isus je na križu i obraća se Mariji sa rijecima: ‘evo ti sina’. Tako je Marija simbol nove Eve, dok Ivan simbolizira Crkvu. Iz Isusovog boka potice krv, novi život – novi Adam. I upravo kao što je plodna krv koja je potekla iz Isusova boka stvarajući novi život, tako i ljubav muškarca mora biti plodonosna i stvarati novi život. I u toj mjeri Katolicka Crkva promice seks da je bracni cin ne valjan bez njega jer nakon privole potrebno je svojim tijelom, slobodno, otvoreno prema životu predati se i stvarati nove plodove, potreban je drugim rijecima bracni cin. Bitno je iz ovoga uociti kako svaki cin treba biti slobodan, otvoren prema životu te plodonosan. Brak tako nije dozvola da cinimo što nas je volja nego da preuzmemo ulogu Krista i Crkve kako bismo gradili pravi odnos.

Seks prije braka

Seks prije braka nije grijeh zbog toga što je to prljav i neuredan cin. Upravo suprotno, jer je cin koji je toliko svet. Dakle, njegovom konzumacijom prije braka cinimo nešto sveto na jedan pogrešan nacin jer ne stojimo iza toga cina. To da stojimo iza toga cina znaci da nakon toga vjecno ljubimo tu doticnu osobu i to u cjelosti.

• CELIBAT

Ljudi u celibatu žrtvuju vlastito tijelo kako bi dopustili da ih već sada na zemlji barem malo Nebo prožima. Postoje mnogi veliki primjeri svećenika, danas svetih i blaženih koji se isticu ne samo po tjelesnom žrtvovanju već i po vlastitom žrtvovanju za druge. To su sveti don Ivan Bosco koji je izgarao za mlade, sveti Leopold Bogdan Mandić, koji je ispovijedao svaki dan osamnaest sadi i sebe u potpunosti predao svakome tko bi mu došao na ispovijed. Blaženi Alojzje Stepinac, svećenik koji je ostao uz svoju Crkvu kada je bilo najgore, cak i kada mu je život bio na kocki. Blažena Majka Terezija za koju se toliko toga može reći, ali svaki komentar je suvišan. Blaženi papa Ivan Pavao II, koji je bio istinski domoljub, branio svoju domovinu i promicao njenu kulturu kada je bilo najgore i koji je izgarao za cijelu Crkvu do samoga kraja.
Svi ovi navedeni sveci i blaženici cinili su za Crkvu i sve ljude ono što bi muž i žena cinili u braku za svoju obitelj – žrtvovali se, bili blizu, podupirali i tko se usudi reci da oni nisu bili ocevi i majke, supružnici! Svaka im cast na svemu.
I za kraj…
I za kraj imamo citat svetog Pavla iz poslanice Efežanima:
”jacajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj… Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću a evanđelje mira!”
O ovome više rijeci na sljedećem vjeronaucnom susretu, do tada lijep pozdrav!