S namjerom dođoh u veliki grad

Photo: © Europen Parliament/P.Naj-Oleari pietro.naj-oleari@europarl.europa.eu

S namjerom dođoh u veliki grad
ostade za mnom moje rodno mjesto
na rastanku majka grlila me dugo
čuvaj se sine i piši nam često

Tu sam, kao i vi u ovom velikom gradu. Neki ga zovu Zagreb, neki Split, Bruxelles, Berlin… Ovisno gdje se upravo nalaziš. Gdje si upravo došao. Možda si i ostao kući studirat, radit, ljenčarit ili nešto treće. Zašto da ne? I to je opcija – čak dobra ako si možeš priuštiti. Meni su ti ljudi uvijek bili dosadni, ali eto. Nemojte mi zamjerit.

Ako si pak od onih koji su iz neke vukojebine, malog mista, sela, grada došli u ovaj veliki grad – onda si sa mnom na istoj valnoj duljini. Barem što se te činjenice tiče. Imao si neku svoju viziju, želju, misao vodilju – cilj! Možda si i uspio u tome. Mnogi jesu. Ovo je za one koji nisu. Nisu sami.

Napustio si rodno mjesto. Sjećaš li se? Prije godinu dvije, tri ili pet. Možda i četiri. Otišao si trbuhom za kruhom, otišao si za znanjem, otišao si jer želiš nešto bolje – nešto više! Možda, te jednostavno puklo tako. Svatko ima svoj neki razlog. Svatko od nas je, uglavnom, iz manje sredine došao u veću.

Inače, dolazim iz jednog osrednjeg gradića. Cca desetak tisuća stanovnika. Rođak, koji se uhljebio u jednoj privatnoj firmi i koja je sve samo ne izazov za nekoga, ljubomorno viče da ostanem dolje. Imaš sve i ovdje kao gore. Zamislio me nekoliko puta, ali nedovoljno dobro. Nisam znao zašto idem u Zagreb – rekao sam mu da imaju bolje knjižnice, bolje profesore, da su priznatiji fakulteti – a zapravo pojma nisam imao. Mislio sam samo da se uvijek mogu vratit u mjesto gdje se izmjenjuju ljevica i desnica, gdje se zna tko će dobiti posao, gdje svatko razmišlja samo kako se pridružit partyu da dobije posao. Nekako, gore od toga nije moglo.

Nisam slušao čak ni djeda koji je govorio da idem njegovim stopama u Ameriku ili Njemačku na bauštelu ili na iskop zlata, jer njegova je vodilja: – Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina. Ili tako nekako. Mislio je na fizički rad. Nisam pušio tu priču. Starije generacije ne znaju razliku između intelektualnog i fizičkog rada. Možda i znaju – ali ih ne vrednuju jednako. Nekako je ovaj fizički uvijek bio u prednosti. On stvara nešto opipljivo, dirljivo – materijalno, i postao je gotovo jedino mjerilo da nekog starijeg možeš uvjerit da si uspio u nečemu. Ali dobro – što se može.

Majka je ta koja je uvijek vjerovala u mene iako su joj govorili zašto ga šalje tek tako u tuđinu. Valjda je znala da imam nešto u glavi. Ima šlifa, voljela je reći. Na rastanku me grlila dugo…

,,Čuvaj se sine i piši nam često”, valjda je mislila na Skype, SMS, Viber ili WhatsApp. Šta ja znam. Pišem joj svaku večer – uglavnom na Skype. To nekako najviše kontaju ove starije generacije.

Stanov’o sam negdje na kraju grada
trosio očeve posljednje pare
gledao sam raskos i sretne ljude
sjetio se majke i kuće stare

U Dubravi sam stanovao u početku – točno na kraju grada dok se nisam preselio na Savu. Trošio sam očeve posljednje pare. Ne zato što sam mnogo trošio, nego sam trošio taman koliko sam dobivao. Dovoljno da odem 3 puta u menzu, pokoje piće.

Radio sam u skladištu – znam ih napamet sve: Jankomir, Žitnjak, Kaufland… Koji god kažeš – pogodio si. Nisam bio previše sretan s tim. Gurao sam taj fakultet, išlo mi je dobro. Barem tada. Gledajuć ljude shvatio sam da mi fali moj rodni grad, moja majka, moja kuća stara. Iskreno ću vam reći, kući sam išao samo za Božić. Valjda nisam mogao češće.

Ljeto sam proveo radeći na nekim stručnim praksama- vjerovao sam u rad – i fizički i intelektualni. Nisam bio više teret roditeljima, barem financijski. Mislim da su bili ponosni na to. S 20 godina sam se osamostalio. Bilo je zajebano. Pogotovo kad je u Kauflandu kasnila isplata. Al snađeš se.

Prelazak u studentski dom bio je pun pogodak. Primili su me k’o trećeg. Roba mi je bila u onom bunkeru gore iznad vrata gdje je Bojan često radio zgibove pa sam ga morao prekidati kad bih trebao zamijenit prljave čarape. Bilo je simpatično, izlazili smo, pokoji put se i napili, ali tištilo me.

Možda i takav postao ne bih
da mi je ona pružila radost
razočaran u život i najveću ljubav
rasipao svoju nesretnu mladost

Možda i takav ne bih postao da mi je ovaj grad pružio radost. Jebeš ga. Razumijem neke koji će reći šta ja sad tu serem. Al eto, valjda svatko mora proći put u tuđim sandalama da bi znao kako mu je. Previše sam očekivao. Htio sam roditelje financijski osigurati, vratit se, podići svoje mjesto na noge zajedno s prijateljima. Izgurat i ljevicu i desnicu i uvest čovjeka, rad – fizički i intelektualni. Jer drugačije nije moglo. Vjerovao sam kako je to pravi put. Ali nije nekako išlo u tom smjeru.

Razočaran u život i vlastiti cilj, osjećao sam da sam rasuo svoju nesretnu mladost. Što nakon studentskog doma? Kako ću plaćati stanarinu za neki stan? Fakultet je dobro išao, do prije mjesec dana. Dva profesora su me izjebala jer nemam njihove originalne knjige. Imam osjećaj da sam im se zamjerio. U drugom mjesecu idem na peti, odnosno sedmi izlazak.

Nekako više ne vjerujem ni u taj intelektualni rad. Ne znam ni sam. Možda ću bit pametniji nakon još jedne čaše, boce… Možda da se vratim kući. A šta ću i dole… Ovdje barem sam plaćam svoju muku…

A ja sam počeo da lutam
ja ne znam vise s’ kim
vjenčavao sam se i razvodio
s’ kafanama velegradskim.

Provjeri ovo!

U Zagrebu pre’stavljanje eroGAG rječnika

Ono što smo do sada gotovo svakodnevno mogli pratiti virtualno putem društvenih mreža, posljednjih dana …