esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Igrali ili ne igrali mali nogomet, ova komična priča tarzanije.com će vas nasmijati do suza. Tekst koji je još davno objavljen, ravno u dušu pogađa sve haklere i velemajstore malog nogometa. Duhovita analiza naših susjeda zahtijevala je dobre temelje i poznavanje profila igrača s kakvima se susrećemo na malom nogometu. Možda se i vi nađete među njima, provjerite.
Iscimavač
Središnja figura malog nogometa, ako ništa drugo onda u organizacijskom smislu, jer bez iscimavača nema ni termina ni nogometa. Iscimavač je često samo jedan od 10 ljudi, najviše dvojica, od kojih ovaj drugi obično ima organizatorske sposobnosti mentalno zaostalog morskog krastavca, što prvom nimalo ne olakšava posao. Iscimavač ima paket od 4 tisuće besplatnih poruka kako bi mogao dogovoriti nogomet dvaput tjedno. Dolazi na vrijeme, nosi bijelu majicu za tjelesni i isteže se 15 minuta dok ostali puše posljednje pljuge prije nogometa. Vozi Duletovog brata od tetke koji živi 20 kilometara od grada jer je ovom zafalilo za bus, a bez njega bi falio deseti. Biti iscimavač je stresan posao i ne smije se raditi duže od par godina jer je do tada već potrebna ploča andola da bi se mirno progutali izgovori poput “Nestalo mi goriva”, ili “Nestalo mi struje u ulici pa nisam smio izaći vani da me cigani ne opljačkaju”, ili ”Žena mi gledala Sulejmana pa se sva potresla, a od stresa joj se sjebe termoregulacija, sve joj hladne noge bile, i ja šta ću, dok sam joj skuhao čaj pobjegao mi zadnji bus.”
Taktičar
Igrao je nogomet u četvrtom i petom razredu, kao zadnji vezni Proletera iz Ravnog Sela, odakle i potiče njegovo golemo teorijsko znanje. On je lik koji ti 10 minuta prije termina objašnjava kako se najbolje ubaciti iz drugog plana kada se korner izvodi s desne strane, a 10 minuta poslije termina razočarano zaključuje “znao sam da je trebalo igrati zonu”. Nogometni kvaliteti taktičara su uglavnom sasvim solidni, ali to kompenzira iritantnošću, tako da ga nitko ne želi u ekipi. Taktičar nikada nije kriv. Ako šutira s pola terena – probao je, ako izgubi loptu driblajući u svom kaznenom – nije imao kome dodati, a ako ostane u napadu – pravio je ofsajd zamku. Dva taktičara ne smiju nikada igrati u istoj ekipi jer to ne završava bez krvi.
Gatusso
Ime sve govori. Lik skromnih tehničkih mogućnosti, omiljen u ekipi za koju igra jer se nitko ne mora vraćati u obranu, omražen u protivničkoj zbog svih nateklih cjepanica, laktova u rebrima, i koljena u koljenima. Prije nogometa radi zgibove na prečki, a poslije 40 sklekova pa džoging do kuće. Van terena gotivan lik, strejter, dobričina, ponekad ostane poslije termina sjesti s ekipom i popije jednu vodu s elektrolitima.
Konjina
Još jedan klasičan razbijač, mada ga ne smijete pomiješati s prethodnim tipom. On nema ni približno snage koliko Gatusso i u principu se može izbjeći kolizija s njim ukoliko mu se ne prilazi na manje od metar i pol. Korpulentan, spor i lijen, na terminu ostvari više kontakta s tuđim cjepanicama nego s loptom. Ne govori mnogo. Ni njemu ne govore mnogo. Osim ponekad, s natečenim koljenom, kada mu se upućuje isključivo rečenica “Jebote, kakva si ti konjina”
Maestro
U nogometnom smislu, najbolji u obje ekipe. Ipak, u žestokoj konkurenciji za najiritantniju osobu u balonu, maestro vrlo često odnosi pobjedu. Lijen i umišljen, vjeruje da su dvije finte koje zna i šut s distance dovoljno pokriće da jede govna cijeli termin. Za razliku od taktičara, koji pokušava da za svoje jedenje govana da teorijsko objašnjenje (ma koliko ono bilo besmisleno), maestro jede govna, ne jer vjeruje da će time donijeti boljitak ekipi, nego čisto jer je bijedna i isfrustrirana osoba, pošto je svojevremeno bio najbolji igrač Kabela, a sada radi kao ispomoć u STR “Jao Ming”. Dolazi u štucnama i patikama kričavih boja, koje je kupio za 400 eura u Švicarskoj, mada nikome oko njega nije jasno otkad to adidasov znak ima 4 crte. Sreo sam i par likova koji pripadaju ovom tipu i koji nisu bili debili. Da stvar bude čudnija, ako maestro nije debil, obično je najomiljeniji lik na nogometu.
Psiho
Ne priča ni s kim, dođe malo ranije da šuta penale na prazan gol. Stavi loptu na penal, gleda u gol, diše duboko, raspali i samozadovoljeno klima glavom poslije toga. Potpuno nepredvidljiv kad počne igra. Ne razbija u principu, al kad popizdi lomi noge. Kad gubi šuta mantinele i lomi stative glavom, i dalje ne progovarajući ni riječ, eventualno ispuštajući glasne nedefinirane krikove. Ne bi ga nitko ni zvao više na nogomet, nego kad pošalje poruku iscimavaču “Jel se igra večeras?”, iscimavač ga ne smije odbiti, što zbog toga što strahuje za sigurnost svoje obitelji, što zbog toga što mu dva sata prije nogometa fali još 7 ljudi.
Najgori
Vrlo drag čovjek. Lik iz ekipe kojeg u principu boli baš k…c za nogomet i kojeg ste jednom doveli direktno iz kafane jer je falio jedan, iako prethodno nije igrao nogomet od drugog osnovne. A onda mu se svidjelo i od onda je svima trulo da ga ne zovu jer, jebote, kako da ga ne zoveš. Zanimljivo je što on jednostavno ne može naučiti. Ne može. I poslije 3 godine konstantnog igranja i dalje ne može shvatiti neke osnovne stvari, tipa da je bolje dodati loptu svom igraču nego tuđem ili da se brže trči unaprijed nego unazad, a bolje se i vidi. Uvijek je zanimljivo upariti ga s taktičarom i iritantnim tipom maestra i gledati ih kako pizde.
Onaj koji kasni
Svima je muka od njega. Zbog njega polovica termina počinje 20 minuta kasnije, a druga polovica se igra 5 na 4 jer ni ne dođe. Nakon nekog vremena od onog koji kasni ostali počinju kriti da se uopće igra nogomet, dok ga netko ne sretne u gradu u povratku kući (“Šta radim znojav i u nogometnim patikama u 10 navečer? Šetam psa. Kog? Pa… eno onog. Onog tamo. Reks, halo, Reks, dođi ovamo! Reks! J….a, ode”). Onda si primoran da ga ponovno zoveš sljedeći tjedan, kada on demonstrativno kasni 40 minuta u znak protesta što je povrijeđeno njegovo osnovno ljudsko pravo da konstantno sjebava najveće životno zadovoljstvo devetorici drugih ljudi.
Varilac
Svatko tko je ikad u životu igrao nogomet pod utjecajem lakih opijata zna koji je to osjećaj. Svaki gol koji daš možeš premotati u slow motionu i iznova uživaš u svojoj genijalnoj završnici špicinom u rašlje; svaka lopta u prostor koju daš ide točno u liniju kretanja Mite, lagano i elegantno usporavajući dok je Mita ne raspali iz prve i pogodi prečku zbog koje svim prisutnima zastaje dah. I, da, taj osjećaj igranja majstorski ne znači da zaista igraš majstorski. Varilac se sa strane lako prepoznaje – to je lik koji najviše fantazira i izmišlja, vraća loptu petom golmanu, izbija je škaricama, daje pasove trojici kroz noge, lobuje sa cijelog terena. Sve to uglavnom neuspješno, naravno, al kad uspije onda je FEŠTA. Nerijetko ne uspijeva prepoznati s kim igra, zato ne treba mijenjati ekipe iz tjedna u tjedan ako igraš s njim. Treba napomenuti i da je igranje u ekipi sastavljenoj samo od varilaca vjerojatno najzabavnija stvar koju svemir može ponuditi.
Šminker
Vanjski izgled sličan maestru, ali ovaj lik je nogometno daleko slabiji i mnogo bezazleniji što se tiče jedenja g….a. Šminker ne jede g…a jer ga nije briga za nogomet ni za rezultat – navukao je štucne i obukao Ronaldov dres, namjestio frizuricu i trudi se ne ulaziti mnogo u kontakt. Iako se najmanje znoji, najduže se tušira. Likovi koji nisu sigurni u svoju seksualnu orijentaciju ne ulaze pod tuš dok šminker ne izađe, jer njegovom šamponu s mirisom lotosovog cvijeta nije lako odoljeti. Mislim, tako su mi rekli.
Nečiji prijatelj
Iscimavaču najdraža vrsta igrača. Svatko tko je nekada i sam bio iscimavač zna da, kada se počne postavljati pitanje “jel imaš nekog prijatelja?”, to znači da si u g…..a. Oni su tu da popune broj i tako nekako i izgledaju i igraju – generični su, bezlični, bez ikakve karakteristike po kojima bi ih čovjek mogao upamtiti. Dođu jednom i nikada se ne vrate. Nikada. Nitko ne zna odakle dolaze i kuda idu, čak i ako pitaš onog koji ih je doveo što se dogodilo s njima, dobivaš odgovor tipa “ne znam, zadnji put sam ga vidio prije dvije godine na željezničkoj stanici u Čortanovcima”. Tu posla svakako nisu čista. Bojim se da jednog dana krenem ka Rumenci i otkrijem kako van grada postoji čitavo naselje u kojem žive Nečiji prijatelji. Žive svoje tužne živote, cijeli dan sjede pored telefona zagledani u daljinu i čekaju poziv na nogomet, dok im suze naviru na oči. Ne, stvarno, ne znam u čemu je fora.
Onaj koji se uvijek ozlijedi
Naravno, onaj koji se stalno ozljeđuje se zapravo uopće ne ozlijedi. Gluma se radi iz dva razloga: 1) zato što dotični nema više snage i diše kao štuka, ili 2) kao metoda čistog privlačenja pažnje. Kad ga izguraš kaže ti da si pička što si ga gurnuo s leđa, kad mu čisto uzmeš loptu ljuti se što si ga zakačio po lijevom koljenu iako znaš da ga je operirao prije 14 godina, kad ga pretrčiš ljuti se što trčiš. Kad onaj koji zakasni ne dođe na nogomet, ti se onda nadaš da će onaj koji se uvijek ozljedi ovaj put stvarno povrijediti pa da makar igrate 4 na 4, ali naravno baš tada on uporno igra i igra. Jedini tip balonskog nogometa koji nikada neće reći “aj stat ću bar na gol” kad se povrijedi, nego ide odmah kući i još se drka što ga nitko nije htio voziti. Mada zbog ozlijeđene pete ne može završiti termin, sutradan ćeš ga vidjeti kako izvodi piruete na BMX-u ili trči polumaraton.
Bonus: nepostojeća vrsta – onaj koji hoće braniti
Ovo ne postoji. Čak i kad imaš profi golmana na terminu, ni on neće braniti jer mu se igra. Psiho, doduše, nekad hoće, al čisto da bi mogao rokati s pola terena, ništa drugo.
(Tarzanija.com)
