esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Stojim pred otvorenim polupraznim ormarom i pomno promatram jesam li od odjeće uzela sve ono što bi mi slučajno moglo zatrebati. Kada zaključim da sam spakirala svaki iole nosivi komad, zatvaram ormar, poravnam zavjesu, plišanog medu namjestim na sredinu kreveta, bacim posljednji pogled po sobi i izlazim na hodnik…
Na hodniku me čeka kofer veličine kamp prikolice, vrećica s hranom dovoljnom da se nahrani omanje selo i još jedna vrećica u koju se trenutno ne usudim poviriti. U njoj je, naime, sadržano sve ono za što moja draga majka smatra da bi mi u velikom gradu moglo kad- tad zatrebati. Kad smo već kod moje majke, evo je! Stoji pored mene, a na licu joj se izmjenjuju najrazličitije grimase koje su zapravo neuspješni pokušaji da prikrije suze.
No kako joj to nije pošlo za rukom niti jedan put, znam da neće ni sada. I tako mama počinje plakati, a ja dovršavam rečenice koje ona pokušava formulirati kroz suze i otežano disanje. Neću prati kosu netom prije spavanja ili izlaska iz sobe. Svaku večer ću pripremiti (i popiti!) čaj od onih trava koje su cijelu vječnost bile rasprostrite duž tavana, redovito ću ići kod tetke (i ostale popratne rodbine) i neću više kupovati nekvalitetne majice od 39 kuna samo zato jer su 39 kuna.
Grlim mamu, grlim brata, grlim sestru. Tatu ću grliti na kolodvoru. Sada ne mogu jer mu gornji dio tijela u gepeku. Slaže moje stvari i negoduje zbog enormne količine istih. Dok tata sprema stvari u auto ja brata nagovaram da ipak pročita Ćelavu pjevačicu, a sestru da pusti dugu kosu jer je, po meni, važnije da za dvije godine kada, ako Bog da, pođe u srednju ima zamamnu dugu kosu, nego da sad s kratkom kosom neopterećeno trčkara po selu ko kakav dečkić. Inače imam pomalo podlu naviku da bratu i sestri dajem razno razne zadatke netom prije svoga odlaska u Zagreb.
Vjerojatnost da će me poslušati je neznatno povećana činjenicom kako se rastajemo, kako me neće vidjeti nekih mjesec i pol do dva, pa im onda lagano proradi osjećaj krivnje.
Tata prekida naše emotivne trenutke i objašnjava kako je krajnje vrijeme da pođemo. On i ja sjedamo u auto dok mama, brat i sestra stoje na ulaznim vratima i mašu, šalju puse, sliježu ramenima i na kraju ulaze u kuću. Ja odvijam glazbu i čekam poznatu tatinu reakciju. On se inače ježi od moje navike da upalim radio prije nego što uopće zatvorim vrata za sobom. Ljutito ga ugasi, šuti par sekundi pa ga ponovno upali, pogleda u mene i oboje prasnemo u smijeh.
Na kolodvor stižemo prilično rano. Ali nema veze, svaki put je tako: prije polaska u svi mahnito po kući skupljamo moje sitnice, ja ne razmišljam o tome jesam li, nego što sam zaboravila, paničarim u uvjerenju kako ću propustiti bus i onda nekim čudom na kolodvor stižem prije njega. I onda sjedim u autu i ćakulam s tatom. Imamo nekoliko vrsta razgovora za to čekanje, ovisno o tome u kojemu me razdoblju akademske godine ispraća u Zagreb. Ovoga puta idem od kuće nakon božićnih i novogodišnjih blagdana pa mi onda tata oprezno savjetuje da se na neko vrijeme kanim svojih sporednih aktivnosti (odrađivanje neplaćenih smjena u Akademiji iz dana u dan 🙂 ) i pošteno odradim ispitni rok koji je već u Zagrebu, samo na mene čeka!
A ako slučajno u tim ispitima nešto krene lošije od očekivanog važno je da se ne obeshrabrim te da kukavički ne dignem ruke od svega. Potvrdno klimam glavom i lagano se smješkam u sebi. Mama mi je negdje između onoga čaja i majica od 39 kuna rekla nešto u ovome stilu. Valjda su nakon tolikih godina provedenih zajedno počeli razmišljati na sličan način. Bus stiže te se odjednom iz svih mogućih uglova pojavljuje masa ljudi koji žure zauzeti mjesto. Tata prekapa po džepovima tražeći dvije marke za prtljagu. Gledam ga kako stoički podnosi odlazak miljenice u veliki grad.
Kada napokon krenemo počinjem razmišljati o tome kako je svaki moj povratak u Zagreb repriza onoga prethodnoga. Svaki put jedva dočekam priliku da odem kući, ushićeno prepričavam svoje zagrebačke dogodovštine, pozorno slušam priče ukućana o najnovijim duvanjskim zgodama, uživam u maminoj kuhinji, izvedem se malo do grada čisto da vidim ima li značajnijih preokreta među našom mlađarijom. Nakon par dana dolje već počinjem lagano gunđati kako mi fali Zagreb.
A kada dođe trenutak da mu se vratim nisam sigurna koliko to uopće želim. Pa onda razmišljam o tome kako sam malo vremena provela razgovarajući s mamom, nisam pogledala film s mlađom sestrom kao što sam joj obećala, nisam išla s bratom u grad da kupi neku vestu, nisam prošetala da vidim kakvo je stanje u voćnjaku u kojega tata ulaže toliko truda. Nisam se niti snašla, a već sjedim u autobusu za Zagreb i razmišljam o svemu ovome.
Onda svečano obećam da ću sve ovo ispraviti kad sljedeći put dođem. Ko zna, možda nam i banane narastu u voćnjaku dok ja dođem na procjenu situacije. Osim ovih samo okrivljujućih misli, po dobrom starom običaju krojim masu planova koje ću realizirati čim dotaknem zagrebačko tlo. Upisat ću tečaj još jednog stranog jezika, na vrijeme ću dovršiti sve radove i seminare koje moram predati, s laptopa ću izbrisati masu nepotrebnog sadržaja zbog kojega tako sporo radi, redovito ću trčati po nasipu, javit ću se svima onima kojima sam obećala da ću to učiniti kada sam ih srela na Trgu ili u tramvaju. Nema veze što sam to rekla čisto onako usput, samo da ispunim neugodnu tišinu.
Onda se kao i obično prekrstim te negdje pri dnu Globtoura započinjem svoju malu molitvu. Molim se za sve one drage ljude koje ostavljam doma, te za sve one koje ću susresti u Zagrebu. Molim se da mi ovo napuštanje rodne grude postane prilika za učiniti nešto korisno i dobro, ali da isto tako pruženu priliku iskoristim na što je moguće bolji način. Molim se i za sretan put. Tu me negdje već lagano počinje hvatati san. Nemiran i isprekidan, jer znate već kako je to kada ste prisiljeni spavati u vožnji.
Dolazak u Zagreb je jednako predvidljiv baš kao i polazak od kuće. Iako se još nije pošteno ni svanulo tramvaji su započeli svoju dnevnu turneju i na tko zna kojoj stanici pokupile staroga pijanca, umornu službenicu, grupicu preglasnih pubertetlija, mene i još cijelu galeriju likova. Pitam se kud svi ovi ljudi idu ovako rano. A onda zastanem i pomislim kako možda i oni razmišljaju o meni na sličan način. Možda se upravo sada netko od mojih suputnika iz tramvaja pita otkud mene u ovaj gluhi sat s tolikim stvarima. Oni vjerojatno niti ne znaju da sam ja među tim stvarima spakirala i šačicu snova i želja te ih za svaki slučaj ponijela sa sobom. Sada tražim način kako da ih ostvarim. Čisto da ne propadnu kad sam ih već donijela izdaleka. Nema ih smisla opet vraćati kući! 🙂
Marijana Radoš / zkhs
