Studenti s invalidnošću među nama

poteskoce

Iako baš i ne volim progovarati, a još manje pisati o ovakvim temama, nekoliko me kolega potaklo na pisanje clanka o studentima s invalidnošću i problemima s kojima se susrećemo. S obzirom da sam prošao kroz integracijski proces te pohađao redovnu osnovnu i srednju školu, ne krećem se u preširokom krugu osoba s invalidnošću, ali ću vrlo rado prenijeti osobna iskustva i ona nekolicine dragih mi prijatelja.


Nadam se da će ista biti dovoljna kako biste barem donekle stvorili sliku o našem društvenom statusu. Prije svega, želio bih istaknuti kako se, osim po zdravstvenom stanju, nikako ne razlikujemo od osoba bez ikakvih tjelesnih poteškoća što znaci da nas doista ima svakakvih – dobrih, zlih, ćudljivih, skromnih, arogantnih, buntovnih, ulizica… što znaci da nikako ne trebate suditi cijelu populaciju na temelju jednog ili dvaju iskustava.

Osobno sam visoko slabovidan što znaci da se zbog iznimno niskog postotka ostatka vida, prilikom svakodnevnog kretanja moram koristiti bijelim štapom. Kada to ne bih cinio, sebi bih priuštio niz nezgoda poput sudaranja sa stupićima ili preprekama, slobodnim padovima niz stepenica ili u neoznacene rupe, spoticanja na prepreke ili neravnine, ulaženja u krive tramvaje i niz drugih zgoda i nezgoda koje bi dodatno ugrozile moje zdravstveno stanje, dok bih na licima drugih vjerujem, izazvao podsmijeh. Tako mi se nekoliko puta dogodilo da mi, unatoc korištenju bijelog štapa, prilikom mog ljubaznog upita o broju tramvaja ljudi jednostavno nisu vjerovali pa su nekoliko puta odšutjeli ili me poslali u krivi tramvaj što mi trenutno, dok pišem ovaj clanak u nedostatku inspiracije, djeluje pomalo smiješno. No, šalu na stranu – izuzetno mi je drago što ipak postoje ljubazni ljudi koji će izići ususret i pomoći mi prilikom mog svakodnevnog kretanja. Naravno, ima i onih koji u tome malo pretjeruju, ali Bože moj, svi smo mi razliciti, neovisno o zdravstvenom stanju.
Tako recimo, postoje osobe koje će me, bez prethodnog pitanja ili obavijesti, pokušati doslovno ugurati u tramvaj ili sa mnom prijeći cestu. Sva sreća, imam jezik pa uvijek pitam o kojem se broju tramvaja radi ili pak o boji svjetla na semaforu.

Odat ću vam tajnu – boju semafora sa sigurnošću mogu prosuditi na sljedeći nacin: kad poprecni promet stane, a paralelni krene – znam da mi je zeleno. Naravno, ponekad zbog buke ili drugih okolnosti poput atipicnog oblika cestovnog prijelaza ili nepravilnog križanja ne mogu to sa sigurnošću utvrditi pa u tom slucaju uvijek volim pitati, kako jednoga dana na cesti ne biste ugledali pregaženu osobu oblika štedne knjižice bez prebijene kune.

Da ne pretjerujemo s isforsiranim humoromom, bilo bi vrijeme da se napokon usredotocim na ono bitno što bi vas vjerujem, donekle moglo zanimati. Na temelju osobnog iskustva, ali i prica svojih vršnjaka sa slicnim zdravstvenim problemima, sa sigurnošću mogu reći kako su osobe s invalidnošću najcešće već od najranije dobi suocene s predrasudama – dijelom od svojih vršnjaka, ali zbog nerazumijevanja u tome znatno veću ulogu igraju odgajatelji u vrtićima, ucitelji i profesori u osnovnim i srednjim školama te naposljetku institucije koje postoje upravo kako bi im barem donekle olakšale život.

Lako je organizirati tribine i okrugle stolove i baviti se teorijom o ljudskim pravima i pravima osoba s invalidnošću koja kod nas postoje samo na papiru, ali je sasvim druga prica prilikom ostvarivanja zajamcenih nam prava. Recimo, radi svog zdravstvenog stanja, imam rješenje o 100% invalidnosti na temelju kojeg ne mogu ostvariti nikakva prava pa cak ni invalidsku naknadu zato što je moje stanje nastalo zbog bolesti, a ne ozlijede na radu. To je samo jedan od primjera birokratskog odnosa prema osobama s invalidnošću. Također, visoko slabovidne osobe još uvijek nemaju pravo na dobivanje elektronskih povećala koja su im potrebna za redovno pohađanje škola i fakulteta te mogućnosti aktivnog sudjelovanja na nastavi, a zbog visokih si ih cijena same ne mogu priuštiti.
Nažalost, još uvijek u društvu postoje predrasude kako bi nas jednostavno trebalo “staviti u kut“ te nas na taj nacin pasivizirati i pretvoriti u građane drugog reda. Tako će recimo, roditelji koji od svoje djece dignu ruke i pošalju ih u dom, dobivati potpore i naknade radi zdravstvenog stanja svoje djece dok će roditeljima koji se redovno brinu za svoju djecu i uce ih da svoj status u društvu trebaju zaslužiti, to pravo najcešće biti uskraćeno ili će ishodovanje istoga u znatnoj mjeri biti otežano. Recimo, mojim vršnjacima i meni zbog zdravstvenog je stanja bilo znatno otežano upisivanje vrtića te osnovnih i srednjih škola. Nakon što smo dokazali svoju vrijednost, usudio bih se reći, dvostruko više od naših vršnjaka bez zdravstvenih poteškoća, svi su bili zacuđeni, a dok smo trebali razumijevanje okoline i društvenih institucija, cesto smo ostajali kratkih rukava.

Stoga mi je izuzetno drago što postoje rijetki primjeri poput našeg fakulteta koji se korektno odnosi prema ljudima poput mene i pruža nam mogućnost redovnog studiranja, uzimajući u obzir situaciju u kojoj se nalazimo. To nikako ne znaci da nam se poklanjaju ocjene niti bismo to ikada željeli, ali nam se izlazi ususret na maksimalno korektan nacin. Tako su moje slijepe kolege zbog realnih okolnosti odnosno zdravstvenog stanja oslobođene od izlaženja na pismene ispite. Osobno pak, na vlastiti zahtjev, izlazim na pismene ispite uz prethodne molbe kod pojedinih katedri za prilagodbom odnosno uvećanjem istih te mi, unatoc sugestijama dragih mi kolega da iskoristim pravo koje mi pripada i direktno odlazim na usmene ispite, to ni najmanje nije problem. Dapace, predstavlja mi zadovoljstvo što barem donekle mogu koristiti svoj postojeći ostatak vida i izlaziti na pismene ispite te na taj nacin afirmirati nacelo jednakosti i nekim dijelom u pravima i obvezama biti ravnopravan svojim vršnjacima. Naravno, živim u realnom svijetu i svjestan sam svojih ogranicenja. Možda ne mogu trcati 110 metara s preponama ili dešifrirati hijeroglife, ali svakako mogu biti koristan na druge, meni prirodnije nacine.

Osim što sam redovan student treće godine Pravnog fakulteta, clan sam nekoliko studentskih udruga, aktivan sam clan Studentskog zbora Sveucilišta u Zagrebu i naše fakultetske sastavnice te sam predsjednik Hrvatske udruge slabovidnih osoba VID kojoj su neke od zadaća ukazivanje na probleme s kojima se susreću slabovidne i visoko slabovidne osobe, zastupanjem njihovih prava pred državnim institucijama te napokon, njihova integracija u moderno društvo bez predrasuda.

Zaista, postoji dosta primjera koja potvrđuju presumpciju kako i osobe s invalidnošću, neovisno o stupnju i težini njihovog zdravstvenog stanja, također mogu biti ravnopravni clanovi društvene zajednice i uspješni sudionici u rješavanju brojnih društvenih pitanja. Nekoć se smatralo kako se nismo u stanju obrazovati i brinuti za sebe, a danas imamo slijepu osobu s doktoratom iz povijesti i profesora na Hrvatskim studijima. Uz njega, zavidna je brojka slijepih, slabovidnih, nepokretnih, manje pokretnih ili osoba s drugih oblicima tjelesnog oštećenja – popularnog termina korištenog u našoj birokraciji i medicinskoj praksi, koje su fakultetski obrazovane i zaposlene kao profesori, sudski savjetnici, pravnici ili strucnjaci u nekim drugim znanstvenim ili društvenim podrucjima. Od studenata, poznajem nekoliko kolega s našeg fakulteta, a ima nas i na komunikologiji pri Hrvatskim studijima, ekonomiji, PMF-u…

Što sam time htio reći? Osim što sam vas vjerojatno uspavao, ovim sam clankom želio poruciti kako i u našem društvu postoje uspješne i ambiciozne osobe s invalidnošću kojima, baš kao i ostalima, jednostavno treba pružiti priliku kako bi sebi i drugima dokazali svoje sposobnosti. Tko zna, možda se takva osoba nalazi i među vama, a da ga/ju niste ni primijetili. Ukoliko kojim slucajem naletite na nekoga od nas, nikako nas nemojte sažalijevati jer bi to bilo suprotno onome što bi itko od nas poželio. Jednostavno se odnosite prema nama kao i prema ostalim poznanicima, kolegama i prijateljima, imajući pritom u vidu neke male razlike i objektivne okolnosti. Ukoliko vas nešto zanima, slobodno nam priđite! Nije sramota pitati, pružiti ili prihvatiti pomoć, sramota je živjeti u neznanju!


Marko Jurić

Provjeri ovo!

AKADEMSKI SKANDAL Profesor iz Čitluka tužit će ministricu obrazovanja RH

Kako sada stvari stoje čitlučki profesor Ivo Pejdo tužit će Blaženku Divjak, odnosno Ministarstvo znanosti i obrazovanja …