Student dokazao da im je Pravni fakultet kršio prava

Zašto si odlučio podići tužbu protiv Pravnog fakulteta u Zagrebu?

U doba podnošenja zahtjeva za ocjenu zakonitosti statuta Pravnog fakulteta u Zagrebu bio sam „stari“ student kojega se je uporno pokušavalo prebaciti na novi „bolonjski program“. Prvo su to bila uvjeravanja kako se radi o boljem, modernijem ili „europskijem“ programu, da bi se zatim ta uvjeravanja pretvorila u suptilnu prisilu donošenjem novoga Statuta koji je imao za cilj omogućiti u najkraćem roku prebacivanje velikog broja starih studenata na novi studijski program, a da se pri tome se nije vodilo računa o pravima studenata koji im je jamčio tada važeći Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Pa tako imamo primjere potpuno apsurdnih situacija u kojima su studenti s potpuno istom dužinom studiranja bili različito tretirani, neki su prebacivani na novi program, nekima je pak dopušten ostanak na starom programu.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da je meni kao jednom ispodprosječnom studentu; što sam po svojim rezultatima i dužinom studiranja bio, bilo jasno da se radi o izravnom kršenju studentskih prava postavlja se pitanje kako je moguće da su tu istu činjenicu previdjeli naši najveći pravni stručnjaci? Nastavno na to, kako je moguće da su ti isti stručnjaci kada im je ukazivano na tu nezakonitost sve tvrdnje studenata odbacivali, i dalje ih uvjeravali kako su u krivu i na njihove molbe odgovarali „usmeno“? Ispada da su nezakonitost vidjeli samo oni koji su je htjeli vidjeti.

I kako si prelomio odluku?

Kada sam razmišljao što ću učiniti povodom očitih povreda prava studenata sjetio sam je jedne stare izreke od Jonathana Kobola„Biraj bitke dovoljno velike da imaju smisla i dovoljno male da odneseš pobjedu“. Naime, na raspolaganju sam imao upravni spor u kojem bi dokazivao povredu svojeg prava, no loše strane te odluke su što je Upravni sud u Zagrebu pretrpan i čekao bih nekoliko godina dok bih se istodobno izložio troškovima postupka i bio bi prisiljen prijeći na „bolonjski program“ po tada važećem Statutu i pravilniku. Također, presuda u tom sporu bi djelovala samo inter partes, dok bi u slučaju ukidanja Statuta – što se na kraju i dogodilo, djelovala erga omnes. Zbog svega toga, podnio sam zahtjev za ispitivanje zakonitosti Statuta – kako bi i drugi kolege, pored mene, koji su bili suočeni s istom nepravdom, dobili – makar moralnu satisfakciju.

Što su po tebi bile glavne razlike između „starog“ i bolonjskog programa?

Glavna razlika između starog i bolonjskog programa je, cinici bi rekli i jedina, bila cijena studijske godine. Dok su stari studenti plaćali oko 5000kn (redovni) i 3500 (izvanredni – za dvije godine), na bolonjskom programu je taj iznos dosegao 7000kn po upisanoj godini i za redovne i za izvanredne studente. Također je ukinuta mogućnost da izvanredni studenti jednu akademsku godinu polažu kroz dvije kalendarske godine. Nastavno na to, broj rokova se je smanjivao a cinici bi opet rekli – ispitni kriteriji su rasli. Opravdanje za svaku izmjenu je bilo uvođenje bolonjskog programa. Da budemo iskreni, dosta toga je promijenjeno na tehničkoj razini, od uvođenja studomata i ECTS bodova no pravog utjecaja na studij nije bilo, osim naravno, cijene.

Da li je  moguće da se radilo o nenamjernoj pogrešci od strane fakulteta?

Moguće je, ali nije vjerojatno. Moguće je da ta protuzakonitost jednostavno nije uočena pri izglasavanju Statuta, da se potkrala greška, jer eto, tko radi, taj i griješi. No teško je povjerovati da se  ta greška nije primijetila ni kod izmjena Statuta, niti kod izmjena pravilnika, niti kada su studenti govorili kako je riječ o protuzakonitoj odredbi. Teško je povjerovati kako je fakultet previdio grešku koja im je donijela milijunske iznose svake godine od povećanja školarina koje je donio bolonjski proces. Moguće je, no nije životno uvjerljivo da se takva greška dogodi baš onda kada ide u prilog fakultetu.

Zašto studenti nisu reagirali?

Oni koji su imali volje i snage bolje proučiti zakonske odredbe to su mogli jasno vidjeti. Ostali su znali na načelnoj razini da zakoni, osim iznimno ne smiju djelovati retroaktivno, no zbog odnosa fakulteta i uprave prema njima nisu se dalje bavili tim problemom. A mislim da je to srž problema na Pravnom fakultetu. Naime, odnos Pravnog fakulteta u Zagrebu sa studentima rijetko je bio odnos ravnopravnosti. On to u svojoj biti i nije dužan biti, no nikako se ne smije pretvoriti u odnos podređenog i nadređenog, odnos vlasti i podanika. Kao da smo po samoj svojoj biti mi u krivu. Kao da postojimo samo da im platimo školarinu i smetamo im što manje. Bar sam se ja tako osjećao slušajući njihove odgovore na tako jednostavno pravno, ma čak ne i pravno, više logičko pitanje o računanju rokova. Jednostavno, takva atmosfera ne doprinosi razvitku kritičkog razmišljanja, koje je nužno u pravničkoj profesiji, već dapače, traži podvrgavanje autoritetima i literaturi bez preispitivanja. A u takvoj atmosferi mnogo je lakše i s puno manje otpora zaobilaziti zakon i studentska prava.

Ustvari kažeš da  iza svega  stoji želja za punjenjem proračuna fakulteta?

Nezahvalno je govoriti o motivima, no moguće je kako je uprava vidjela kako će jednim takvim masovnim prebacivanjima stotine studenata plaćati 7000 kuna umjesto 3500 kuna, moguće je kako su vidjeli da će izvanredni studenti plaćati 7000 svaku akademsku godinu umjesto 3500 kuna dvije akademske godine, moguće je kako su izračunali da će jedna takva, mala, neprimjetna odredba u statutu donijeti milijune kuna fakultetu, kako će se tim novcima povećati plaće, platiti putovanja, zaposliti novi ljudi. Moguće je da su svi tiho pristali na konsenzus jer su u tom razdoblju rashodi fakulteta na plaće rasli proporcionalno broju prisilno prebačenih studenata. Moguće je kako su tu negdje i shvatili da je najbolji student dugogodišnji student koji ostavi najviše novca fakultetu, moguće je kako su sve te zahtjeve i molbe slijepo odbijali zbog najstarijeg motiva na svijetu – novca (ujedno je i najžalosnije kada svoje nekadašnje idole vidite kako se valjaju po moralnom blatu zbog tako prizemnog motiva). Kao što vidite – mogućnosti je mnogo. No, mislim da primjenom crno-bijele tehnike nećemo mnogo toga postići, u životu su stvari rijetko tako jednostavne da ih možemo klasificirati kao crno-bijele.

Koji je po tebi značaj ove presude visokog Upravnog suda?

Značaj je dvostruki, iako je presuda stigla puno prekasno i iako je očit primjer zakašnjele pravde, studenti koji su oštećeni odlukama fakulteta imaju pravo na naknadu koju su pretrpjeli nesavjesnim i nezakonitim postupanjem Pravnog fakulteta u Zagrebu. Koliko vas će se odlučiti na takav korak, nisam siguran. Osobno bih bio zadovoljan jednom isprikom, jednim aktom dobre volje od strane fakulteta kojim bi pokazali da i oni griješe, kojim bi pokazali barem minimum kurtoazije zbog povrijeđenih prava, ako već ne bismo mogli dobiti iskrenu ispriku. Također, ova presuda pokazuje kako ponekad treba imati i vjeru u sustav, bez obzira tko je sa suprotne strane stola. Znam, zvuči malo idealistički, no tko bi vjerovao da student može osporiti Statut najutjecajnijem Pravnom fakultetu u Hrvatskoj.

Za kraj?

Kolege, ponekada je teško imati vjeru u sebe i svoje sposobnosti, još je teže kada nam neprikosnoveni autoriteti govore kako nismo u pravu. Bilo bi ludo ne posumnjati u sebe, no također, bilo bi ludo ne vjerovati si, svom razumu, svojoj logici. I sjetite se jedne stare: „Bolje je vjerovati svojim očima, nego tuđim riječima.“ Bolje je griješiti pa naučiti, pokušati i ne uspjeti nego uopće ne pokušavati, predati se bez borbe i pasivno promatrati život kako prolazi. Biti pravnik znači znati zaštititi svoja prava i prava svojih klijenata i žalosno je vidjeti koliko kolega s diplomom i bez nje hoda pognute glave, slijepih očiju na nepravdu svuda oko njih, od fakulteta, do posla, preko nekih ispita do neplaćenih prekovremenih, od mobbinga do besplatnog rada za doprinose. Svi u životu biramo svoje bitke – neke su uzaludne, neke smiješne, neke vrijedne borbe, neke pak nisu. Ono što ih čini drukčijim od svega drugoga je to što su – vaše, osobne. Hoćete li hodati pognute glave i okrivljavati svijet ili ćete smjelo pogledati svakoga u oči i ispravljati nepravde, hoćete li se boriti sa Scilama i Haribdama ili ćete šutjeti, ne vidjeti i ne čuti – je samo vaš izbor, vaš osobni izbor. No pazite se, izbori postanu navike, a navike postanu život.