Priče iz Gane: Brother from another mother

Nakon svog prvog teksta iz Gane (tekst pročitajte ovdje), naš prijatelj Matej nam se ponovno javio s afričkog kontinenta!

Nekad je neki krelac napisao „od doma daleki dome, prirasto si srcu mome…“ i ti stihovi su postali himna S.D. Stjepan Radić. Naravno da ovo nije niti će mi ikad biti dom, a vjerojatno ni srcu mi prirasti, ali kroz neko vrijeme neke stvari ti postanu normalne, uđu ti u svakodnevicu. Tako više ne osjećam težinu u zraku, specifičan miris koji je prisutan ama baš u svemu, ne dira me previsše ta ogromna razlika među društvenim staležima kao i to da je glava osnovni dio ljudskog tijela na kojem se nose stvari.

Čak mi je palo na pamet da bi ove žene mogle zapravo davati lekcije domaćim „špicašicama“ koje zbog težine svojih torbica ne mogu obavljati šminkanje dok hodaju Cvjetnim. Naime, ideja je da ih nauče da stave torbu na glavu dok ponosno hodaju centrom zadubljene u sebe, u jednoj ruci da drže ogledalo, a u drugoj ruž za usne te na taj način da smanje modućnost da i u jednom trenutku netko ne kaže da nije dosljedni primjer djeovojke iz pjesme „Bomba“.

Kad smo već kod njih, volio bih pokoju napisati vezano za noćni život. Libanonci su apsolutni vladari vlasništva klubova u Accri, a koliko sam shvatio i u većini zemalja ovog dijela Afrike. Uglavnom se drže zajedno. Već po izgledu vidiš da se ne radi o doktorima znanosti nego više o ljudima s druge strane zakona, koji često sjede u kutu okruženi crnim ljepoticama uz bocu skupog pića na stolu. To zajedništvo i jest nešto što ih je učinilo i još uvijek ih čini najjačom nacionalnom manjinom ovdje. Ima tu i par Hrvatica koje rade kao voditelji lokala, domaćih cura, koje je put u bolje sutra odveo u ovu zapadnoafričku državu.

I dok bossovi tako iz kuta promatraju situaciju koja se trenutno odigrava u njihovom lokalu, na repertoaru su obično strane, trenutno popularne pjesme širom svijeta uz lagani ples lokalaca, a i nas došljaka. Međutim, kad počnu prvi taktovi pjesama s dozom bubnjeva primjerenih za ovaj dio svijeta, počinje ludnica za lokalno stanovništvo. Na scenu stupa specifični ples koji doslovno imaju urođen u sebi, taj pokret koji te, ako si zaboravio, podsjeti gdje se nalaziš.

Znate kako su Brazilci npr. talenturani za Sambu? E slična je situacija i ovdje, samo što ovaj ples malo više liči na zov prirode, na to da kad dvoje plešu, automatski u glavi zamisliš vatru između njih i zazivanje neke više sile. Jedna od najpopularnijih domaćih pjesama je „Chop my money“, pa kome se da neka posluša. Ti pokreti su automatizirani i usklađeni kod svih, nešto na temelju čega skontaš da se ne pale samo naši na kolo, gange, klape, tamburice, nego da zvuk rodnog kraja probudi u tebi što pomaže da se zapravo otkačiš do…

Ne bih da glumim modnog gurua, ali to je nešto što ne može, a da ti ne zapadne za oko. Uglavnom prevladavaju ekstra šarene boje, muškarci, nerijetko, ponukani vjerojatno velikim zvijezdama s glazbenih događaja, u klubovima imaju sunčane naočale na očima, furajući se na onog muža popularne glumice jedne od sestara Kardashian. Ne samo da ovo pučanstvo nosi jakne, sakoe ili majice dugih rukava u noći kad temperatura padne na samo plus 25, nego je kapa jedan čest modni detalj koji također plijeni pažnju.

Ne radi se tu o šilterici, nego pravoj zimskoj kapi. E sad, imaju tri vrste stylinga nošenja kape, jer jbg, nije to šala. Jedan je „Adebisi“ stil, gdje kapa stoji na vrhu glave, jedva se držeći da ne spadne. Druge su standardne, zimske kape, koje mi inače koristimo u ekstremnim hladnoćama i kad idemo razgrtati snijeg, a treće su kape koje imaju vuneni dio oko ušiju i čela, slične onoj kapi što je Hugo nosio kad djeca odaberu igricu gdje je Hugo pilot. Brate, što je sigurno, sigurno je, da se ne nahlade. U ovoj točki, opet se treba vratiti na onaj dio „specifičnog mirisa“. Zbog činjenice da 99% žena nosi umetke ili perike (zbog činjenice da imaju afro, uvijenu kosu), one su te koje daju miris tim klubovima. Apsolutno svaka perika ili umetci imaju isti miris, tako da, ako bi koji muškarac nekoj od pripadnica ljepšeg spola rekao da lijepo i originalno miriše, lagao bih. Nije to neki previše neugodan ili ugodan miris, nego jednostavno neki neprirodan, koji daje cijeloj prostoriji obilježje, bez obzira kolika je.

Za vikend sam posjetio „Culture Art Centar“: Mada se na prvu čini da je to mjesto gdje ćeč naći neke od dijela Pavarotia, Picassa, Spielberga ili drugih umjetnika, to je zapravo ogromna tržnica. E sad, zamislite situaciju da ste jedini bijelci na prostoru od nekih 100m kvadratnih, unutar improviziranih štandova u obliku labirinta. Da sam bio tamo još pola sata, poludio bih. Zašto? Zato jer u sekundi čuješ bar pet glasova koji automatizirani izgovaraju: „My brother“, „Come here“, „I Know you“, „We have everything“, „I will give you a good price“, „My brother from another mother“ , a pri tom te cijelo vrijeme netko vuče za ruku. Kada bi čovjek zažmurio i na trenutak se posvetio tome, sam za sebe bi rekao da je shizofreničar.

Unutar tog labirinta, ništa nije asfaltirano, a da stvar bude zanimljivija, ima tu i kvalitetne robe po relativno niskim cijenama, vjerojatno „ispod ruke“: Našao sam neki novčanik Lacoste, ženski, prava koža. Na moje pitanje prodavaču, da li krokodil na novčaniku označava da je on zapravo od krokodilove kože, dobio sam potvdan, više nego uvjerljiv odgovor. Dakle ne znaju ni oni šta prodaju i tu je ono gdje se može naći prostora za dobru trgovinu. Dresovi su jedni od najizloženijih primjeraka. Asamoah Gyan je božanstvo, a naletio sam i na jednog konobara koji zna apsolutno sve informacije o Dinamu, potrebne za kladionice.

U subotu je ovdje bio Bajram. Ganci su ga hladno prebacili na ponedjeljak, tako da nismo mi jedini koji spoje nespojivo. Iako su kršćani većina od nekih 70%, svi uredno slave i krščanske i muslimanske praznike uz ogromno poštenje. Vjeri i vjerskim institucijama se ovdje sve daje, pridaje i pripisuje. Kiosk do kioska, na jednom piše „Allah is great“, a na drugom „God will save us“, ali nema tu situacije da susjed pljuje na susjeda jer drugačije izgovara ime onoga u koga vjeruje, jer te drugačije pozdravi. Nema tu onih začkoljica koje su izmišljene samo da se ljudi imaju oko čega svađati. Oni rastu na istoj zemlji, ali iz raznih korijena, ali koga briga kad imaju važnijih stvari za baviti se njima. Možda je upravo to ono gdje je Gana ispred nas, a da nismo tog ni svjesni. Možda.

I da, dok se svugdje na svijetu, popularni cocktail zove „Sex on the beach“, ovdje je to „Safe sex on the beach“.

Za esava.info: Matej Budimir