esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Dragi tata,
prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.
Kao da si cekao “punoljetnost” države da odeš, ironicno, zar ne? Tako davno se cini ta 91′. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar covjek i odlican otac, ali poceo si se “gasiti”. Baš kao i mnogi. Išcezavao si pred našim ocima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce “puklo” i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš – na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.
Da se za ovo nisi borio, to si shvatio i sam. I to nedugo nakon rata. Darovao si najbolje godine života i riskirao ono najvrjednije što si imao za “slobodu”. Sloboda? Čija? Tvoja? Moja? Naša? Ne! Sloboda onih koji nas ruše od samoga pocetka.
Pricao si mami kako će ovo biti pravna država i kako će se branitelji cijeniti, kao i u drugim zemljama. Moram li ti govoriti u cemu si pogriješio? Mislim da sve i sam znaš.
Ne da vas cijene, ne da vas poštuju ili vam olakšavaju daljnji život. Oni vas guše, gaze i pljuju, jer za njih ste samo roboti koji su izvršili njihovu ljigavu misiju. Za njih ste samo brojevi, kojih se žele riješiti.
Kažem ljigavu, jer kako nazvati ovaj period od 18 godina tzv. “slobode” nego ljigavošću? Kako nazvati sve postupke kojim vas “rešetaju” iz dana u dan, sve njihove poduhvate u kojima vas “lome” i ostavljaju da životarite kao napušteni bjegunci u prašumi?
Kako nazvati njihov postupak ostavljanja pištolja braniteljima nakon rata kao “uspomenu”? Samo što vam nisu dali i “zlatni” metak da se ubijete i da vas skinu sa “tereta”.
Tata, koliko se tvojih suboraca ubilo, koliko ih je umrlo nakon rata, a kako žive oni preživjeli? Tata, lupaju li glavom o zid, kao što si ti lupao od boli? Imaju li noćne more koje si i ti imao? Osjećaju li se prevareno, kao što si se i ti osjećao?
Tata, imaju li i njihova djeca moje godine? Jesu li i njima njihovi ocevi umrli na rukama? Jesu li i oni svijesni kako ovo nije država za koju ste se borili?
Tata, znam da znaš odgovore, ali ne moraš mi odgovarati. Samo pozdravi i njihove oceve “gore”, ako ih možeš pozdraviti.
Pitaš se kako smo mi. Pa loše smo. U papirologiji provodimo sate i sate. Vrte nas u krug sa papirima. Toliko potvrda, dokaza. Za što? Jesu li i tebe 91′ tražili toliko potvrda, papira? Znam da nisu. Tada je bilo bitno imati vojsku. Danas vas se žele riješiti.
Pogledali su tvoje papire i neki strucniji ljudi, kažu da si trebao dobiti dva cina više od cina narednika. Čak sam i ja iz onih papira mogla to zakljuciti.
Pa ti si obavljao poslove zapovjednika kasarne, radio sa bojnim otrovima, piše da si imao odgovornost za sve.
Narednik? Heh, ne moraš mi objašnjavati, znam ja da su se cinovi dijelili “šakom i kapom” preko veza. Ti ih nisi imao.
Bio si ponosan i na to malo. I meni je dovoljno znati da si bio covjek i da su te svi voljeli.
Znaš, na sprovodu su bili i neki decki kojima si bio nadređen. Kažu da si bio dobar prema njima i da si mnoge spasio riskirajući svoj život.
E heroju moj, znamo i ti i ja da se herojstvo ne mjeri njihovim “titulama” koje se mogu kupiti. Ali, to je danas jedino na cijeni, ocito.
Ne brini. Ja te volim takvoga.
Znaš, moramo dokazivati da si umro od posljedica rata, jer inace ne možemo ostvariti neka prava na tvoju mirovinu. Ne razumijem to najbolje, jer ne razumiju to ni ljudi koji bi trebali razumjeti. Zovem ove urede, ali ti ljudi koji tamo rade ništa ne znaju. Čak ne znaju ni da je objavljen natjecaj za braniteljske stipendije, a njihov posao je da to znaju prvi.
Znaš, seka i ja više nemamo pravo ni na povrat novaca za udžbenike. Kaže mi žena koja radi u uredu za ta pitanja da oni nemaju stavku u zakonu koja će definirati što sa djecom branitelja koji umru. Rekla nam je da po njenom nemamo pravo na ništa. Valjda više nismo djeca branitelja, a ti nikada valjda nisi ni postojao, a kamoli bio branitelj.
Znaš, cudni su ti ljudi tamo. Uopće ne razumiju ono o cemu pricaju. Ponude ti njihovog besplatnog pravnika ili savjetnika i kada izađeš iz njegove kancelarije, osjećaš se još gluplji nego što si bio kada si ulazio.
To su ti još jedini koji “kradu” radna mjesta sposobnim ljudima. Kažu da je “debela veza” ne raskidiva. Sada se slažem sa tim.
Tata, ovo ti ne pišem samo da ti predocim za kakav si se “svijet” borio, ovo ti pišem da se i oni branitelji koji su još živi pripreme na sve i da znaju u kakvim će problemima ostaviti svoje najbliže. Ovo pišem kako bi se ti živući branitelji borili a ne predali. Kako bi se uzdigli,a ne klonuli. Kako bi shvatili da one koji sjede u udobnim foteljama neće pogoditi njihovo samoubojstvo, već njihova odlucnost da žive, da pokažu da nisu odustali.
Tata, ovo ti pišem, kako bi pokušala spasiti barem jednog branitelja od smrti. Kako bih smanjila broj djece koja će se sutra probuditi bez oceva.
Kako bi potakla ostale da se udruže, da se sastaju, da razmjenjuju mišljenja iz ratnih dana i da se podupiru. Jer vas su razbacali kao kuglice, svakoga u svoju osamu. Pustili su vas da sami preživljavate i da se sami uzdižete nakon pada. Tata, bilo bi vam lakše da ste se ponekad okupili. Jer samo vi, koji ste 91′ hodali po popaljenom tlu, znate kako je to hodati užarenih stopala i samo vi znate kakav je osjećaj “gorjeti” ili gorjeti za ideale.
Samo vi znate koju bol u sebi nosite i samo vi sami sebe najbolje razumijete.
Tata, ovo ti pišem jer želim da znaš da neću odustati. Ovo ti pišem jer ne želim da se zaboravi. Ne želim da se opet ponovi, iako znam da hoće.
Nažalost, ti nisi jedini.
Tata, sada moram otići, došla sam te samo obavijestiti, ako nisi, slucajno, znao – da kada umreš više nisi branitelj.
Volim te, to znaš.
