esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Nevjerojatna priča o mađarskoj vodi s kojom se susreću hrvatski studenti u zagrebačkim menzama zaslužuje veliku pozornost svih aktera. Političari, sveučilišni profesori, organizacije, studenti, ali i vlast, bi ozbiljno trebali iskoristiti ona poznata 5Ws pitanja (tko, što, gdje, kada, zašto) i postaviti ih sami sebi i međusobno.
Za esava.info: Ivan PepićFlaširana voda mađarskog porijekla „Akvia“ koju uvozi Jamnica d.d., osim što je bljutavog okusa kao da ju je netko mućkao pet dana na plus 30, ne samo da je skandalozna kao pojava per se, nego uvodi nekoliko elemenata koja se rijetko pojavljuju u stabilnim zapadnoeuropskim i srednjoeuropskim demokracijama, a sve više kod nas, u Hrvatskoj. Uvoznički lobby uživa sve veću snagu i guši domaće tržište i, naravno, destimulira izvoz. Hrvatska tradicionalno nije mjesto iz kojeg se izvozi, no nije ni mjesto u koje se uvozila, i to zahvaljujući i najvažnijim državnim institucijama – voda!
Prema svim svjetskim pokazateljima Hrvatsku smještamo na visokom trećem mjestu po količini vode po glavi stanovnika: imamo oko 8.560 m³ vode za piće po glavi stanovnika, dok je prosjek u Europskoj uniji 4.728 m³. Također, iz Like u Jadran dnevno otječe količina vode u vrijednosti od oko milijardu dolara. Konstantno se naglašava važnost očuvanja suverenosti nad vodnim resursima, a samo prije nekoliko tjedana Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović naglasio je kako postoji potreba za bolje iskorištavanje one vode koja „otječe u more, a da je ne koristimo“. Istina, voda se može koristiti, osim za piće, i za npr. stvaranje električne energije.
Postavlja se neizbježno pitanje: zar je moguće da kao treća država na svijetu po količini vode ne možemo u Hrvatskoj pronaći jeftinijeg ponuditelja flaširane vode studentskim menzama od mađarske vode „Akvia“? Zar je Hrvatska toliko tehnološki zaostala zemlja da se u njoj više ne isplati ni flaširati vodu i nuditi je državnim institucijama? Nemoguće. Hrvatska ne zaslužuje biti država u kojoj će klijentelizam koju pružaju određene političke elite svojim miljenicima prevladati nad zdravim razumom i prirodnom bogatstvu.
Fascinantno je kako se „Akvia“ nudi upravo generaciji studenata, koji će već za nekoliko godina biti motor ovog društva. Psihološka reakcija, usudim se reći i trauma koju su mnogi studenti doživjeli kad su vidjeli vodu Made in Hungary, u svakom je slučaju negativna. Poruku koju hrvatske institucije šalju je da unatoč svim prirodnim resursima, bogatstvima i plodovima koje bismo mogli uživati u ovoj zemlji, to nije moguće. A pod resursima mislim i na naše mlade i (još) funkcionalne mozgove. Zašto bismo trebali uživati u „našemu“, kad nam se susjedi nude i kad imamo šerife importere koji će dati proviziju našoj vladajućoj političkoj kasti?
Argument koji će nas natjerati da se povučemo od sličnih razmišljanja, jer postoje „slobodno tržište“, Europska unija i Svjetska Trgovinska Organizacija jednostavno ne stoje. Zašto se u državnim institucijama drugih zemalja u Europi ne uvozi voda, nego se nudi nacionalna? Zamislite da odete u državnim institucijama kao što Sveučilište u Ljubljani ili Sveučilište u Segedinu i nađete flaširanu vodu iz neke treće zemlje? Prije svega, to bi bilo nemoguće, a drugo, sigurno bi se našli studenti koji bi prosvjedovali protiv sličnih odluka.
Zasigurno bi i kod nas bio poželjan jedan prosvjed. Mirni prosvjed koji će pokazati kako će dugoročno uništavanje hrvatske proizvodnje imati prevelike posljedice za našu generaciju. Jer, „Akvia“ nije samo problem kakva je i koju vodu pijemo. „Akvia“ je odraz socijalnih, moralnih i ekonomskih problema koji postoje u Lijepoj Našoj, jer nismo u stanju organizirati proizvodnju flaširane vode za državne (!) institucije. Mislim da je na nama da to promijenimo. Svatko neka postupi po svojoj savjesti.
Ivan Pepić / esava.info
