esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Jasenka Polić Biliško, prof.psihologije
u mirovini od 1.1.2011.
Vecernji list, Zagreb
Gđa. Sanela Dropulić, novinarka
U VL od 31. sijecnja 2012. objavljen je Vaš tekst pod naslovom “DROGA I SEKS MUČE STUDENTE U GRADU“ .
Vaš tekst, njegov sadržaj i razina, me zgranuo.
Do 1. sijecnja 2011. bila sam zaposlena u Studentskom centru. Od 1992. do 1996, bila sam Upraviteljica studentskog doma „Stjepan Radić“ a od 1999. godine, kada je osnovan prvi Centar za pomoć studentima, cije sam otvaranje inicirala, radila sam na poslovima psihologa.
Otkada sam, prije godinu dana, otišla u mirovinu, u Studentskom centru Sveucilišta u Zagrebu, prema mojim saznanjima, nije zaposlen psiholog, pa zbog toga, u Centru za pomoć studentima u SD „Stjepan Radić“, dobivanje strucne psihološke pomoći – nije moguće.
U Centru za pomoć studentima, nakon mojeg odlaska, ostali su stalno zaposleni: Kenan Bravo, defektolog, Luciano Rossa, sociolog, Darko Stipanović, socijalni radnik i Ante Tonći Despot, lijecnik.
Ako od mog odlaska u mirovinu, SC nije zaposlio šest novih strucnjaka u Centar za pomoć studentima onda je vidljivo, da u Centru za pomoć studentima nema deset strucnjaka kako se navodi u vašem tekstu, nego su ostala navedena cetvorica. Upitno je međutim, koliko je netko od imenovanih uopće ikada i radio u svojoj struci pa se o njima ne može govoriti kao o strucnom kadru Centra za pomoć studentima, osim u formalnom smislu. Nažalost, za rad s ljudima, pa tako i sa studentima, nedostajalo im je najvažnije – intrinzicna motivacija. Za politicku karijeru koju su radili ili i dalje na njoj rade rade, javno ili tajno, takva motivacija nije potrebna. Imenovani su, međutim, uredno „zbrinuti“ u SC-u i to već godinama. Imaju Ugovore o radu sa SC-om na neodređeno vrijeme, dobru plaću cca 8 000,00 kuna, radni staž koji im uredno tece, zdravstveno osiguranje i slobodu da dolaze na posao kad hoće i „rade“ koliko hoće. Izvješća se sada kao i onda mogu lako frizirati jedanput u nekoliko godina, a koga briga dolaze li studenti na zatvorena vrata i sjedi li tamo osoba spremna da ih netko sasluša ili da ih svojim pogledom otjera cim uđu u kancelariju?! A cjelodnevna, 24 satna dežurstva, o kojima se govori u clanku, pitanje je jeli danas postoje? Za vrijeme mojeg 19-godišnjeg rada u SC-u, jedina cjelodnevna dežurstva strucnih radnika postojala su u SC-u samo za vrijeme Domovinskog rata.
Nažalost, navedeni nisu jedini zaposlenici sa takvim statusom u SC-u. Izvanrednu zaštitu pruža im, nažalost,i važeći Statut SC-a gdje jedan clanak izricito kaže kako je, bez suglasnosti ravnatelja Studentskog centra nedopustivo, pod prijetnjom otkaza, iznositi informacije o SC-u u javnosti. Tako je godinama status quo osiguran.
Do odlaska u mirovinu radila sam kao psiholog, uglavno na individualnom savjetovanju studenata, a povremeno i na organizaciji tribina, s temema i predavacima, prema potrebama i interesima studenata, ali bez prave podrške Uprave SC-a. Rad, a osobito razvoj Centra za pomoć studenatima, time je bio sustavno onemogućavan, pa mi nije jasno kako je u zadnjih godinu dana aktivnost Centra toliko porasla, da u njemu radi cak deset (?) strucnjaka i da ih je u tu godinu posjetilo cak 500 (?) studenata.
Ne vjerujem da se slika života SD „Stjepan Radić „ u zadnjih godinu dana, otkada ja više tamo ne radim, tako promijenila da odgovara opisu koji je dao koordinator Centra g. M. Pavković i koju ste vi opisali u vašem ćlanku. Moje je iskustvo u radu sa studentima drugacije.
Studenti u studentskim domovima su dio opće populacije mladih u našem društvu i žive sve radosti i probleme koje mladost u raznim fazama odrastanja sa sobom donosi . Oni su, međutim, sasvim sigurno, najsposobniji i najkreativniji dio naše mlade države, nositelji njenog budućeg razvoja, pa i dalje ostaje otvoreno pitanje što mi odrasli cinimo da bi osigurali optimalne uvjete za razvoj njihovih potencijala?! Sasvim je sigurno da problemi, zbog kojih se oni javljaju u Centar za pomoć studentima, nisu oni navedeni u vašem tekstu, a problemi i njihova cestina radi kojih dolaze u Centar, nikako ne daju pravo koordinatoru M. Pavkoviću da u javnosti stvara takvu sliku SD „S. Radić“ i time vrijeđa dostojanstvo najvećeg broja vrijednih mladih ljudi.
Jesu li clanovi Uprave SC-a svjesni svojih odgovornosti iznošenjem u javnosti neutemeljenih i neprovjerenih informacija i nepoštivanjem elementarnih cinjenica? Služi li periodicno objavljivanje ovakvih informacija u medijima tajnim obracunima pojedinaca u njihovim borbama za državne fotelje i pozicije?
I nakon 19 godina rada u SC-u pitam se danas kao i tada – cemu služi SC i jesu li studenti samo sredstvo „viših“ ciljeva interesnih neformalnih grupa?
S poštovanjem
Jasenka Polić Biliško
Prof. psihologije, u mirovini
