Taksist iz New Yorka je jednom napisao…

 dfdfd

Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon što sam pričekao nekoliko trenutaka, ponovno sam zatrubio. Kako je ovo bila moja posljednja vožnja te večeri, pomislio sam da produžim dalje i ne čekam, ali umjesto toga sam parkirao svoje auto i došetao do vrata i pokucao.

”Samo trenutak”, začuo se stariji glas. Čuo sam kako se nešto povlači po hodniku.

Nakon duge pauze, vrata su se otvorila. Omalena žena s oko 90 godina na leđima je stajala ispred mene. Nosila je običnu majicu i svoju kutijicu s lijekovima.

Sa sobom je nosila mali kovčeg prekriven najlonom. Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama.

Nije bilo sata na zidu. U kutu je tek stajala jedna kutija sa slikama.

”Hoćete li mi pomoći odvuči kovčeg do automobila?”, upitala je. ”Naravno”, i vratio se gospođi kako bih joj pomogao do auta.

‘Would you carry my bag out to the car?’ she said. I took the suitcase to the cab, then returned to assist the woman.

Držala se za mene i zahvaljivala mi. Rekao sam da je to moj način kako se odnosim prema svojim putnicima.

”Baš ste dobar dečko”. Kada smo sjeli u auto, dala mi je adresu i upitala bi li je mogao provozati kroz centar grada?

Odmah sam odgovorio da to nije najbrži put. Rekla je da ne svejedno ne žuri, na putu je za bolnicu, gdje će provesti svoje posljednje sate jer boluje od neizlječive bolesti.

Pogledao sam u ogledalo. Njezine oči su suzile. ”Nemam obitelji za sobom. Doktor kaže da neću živjeti još dugo.” Slušao sam je i u međuvremenu isključio taksimetar.

”kojim putem želite da vas vozim?”, upitao sam.

Naredna dva sata smo se vozili kroz grad. Pokazala mi je zgradu gdje je nekoć radila.
Vozili smo kroz susjedstvo gdje su živjela sa svojim suprugom kada su se tek vjenčali. Prošli smo i pored velike tvornice namještaja gdje se nekoć nalazila dvorana u kojoj je otplesala svoj prvi ples.

Ponekad bi mi rekla da usporim i zastanem dok je promatrala pojedine zgrade, kvartove sjedeći u mraku i šuteći.

Nakon što su prve zrake sunca izlazile rekla je: ” umorna sam, idemo”. U tišini smo vozili do zadane adrese gdje je stajala jedna omalena zgrada.

Približili smo se bolnici gdje ju je osoblje već čekalo.

”Koliko vam dugujem”?, upitala je.

”Ništa…”, odgovorio sam.

”Ali morate živjeti od nečega…”, rekla je.

” Bit će i drugih putnika…”, odgovorio sam.

”Priuštili ste staroj ženi mali trenutak užitka. Hvala vam.”, rekla je tiho.
Pružili smo si ruke i rastali. Iza mojih leđa zatvorila su se vrata. Bio je to zvuk gašenaj jednog života.

Nisam više nikoga vozio taj dan. Vozio sam se u bunilu kroz grad. Ostatak dana gotovo da nisam pričao. Što da je gospođa zapala u auto nekog ljutitog vozača? Što da sam samo produžio? Da nisam potrubio? Da nisam pozvonio na vrata?

U tom trenutku mi se učinilo da ništa važnije nisam učinio u svom životu.

Male stvari su te koje usrećuju čovjeka.

Provjeri ovo!

Ono kad imate peto predavanje u danu

Ako ste legli ste prošlu noć malo kasnije, ustali ujutro u 7 sati, prvo predavanje …