U spomen na M.R.

“Bilo je to vrijeme kad je strah došao u grad

Vrijeme kad bi brzo sazno ko je covjek ko je smrad

Bilo je to vrijeme kad su i jaki padali.. “

Sjedio sam uz prozor vec pomalo promrzle sobe koja je na vratima imala znacku s brojem 18. 

Na trenutke me podsjecala na prokletu zatvorsku ćeliju u kojoj je Crni umjesto mene odgulio 4 godine, cetiri jebene godine koje su trebale biti najbolje godine njegovog života, i mog života također, jer mi smo bili jedan život. “Svi za jednog, jedan za sve” izgovorili smo tu recenicu prije 17 godina u Druletovom podrumu, istom onom podrumu gdje smo se i upoznali 91. kad su nas starci doveli Druletovoj tetki da nas cuva kad su ostali otišli na bojišta..

Pricao je kako su ga panduri tukli teškim željeznim cekićem po već nabreklim i natecenim prstima, kako su ga mjesecima polijevali hladnom vodom iz rijeke Une, kako su mu izbili cetiri zuba, cetiri  zuba za  cetiri jebene godine potraćene u zatvoru. Na pocetku maturalne zabave ispratili smo ga do policijskih kola, sjećam se ko da je jucer bilo. “odo ja” – rekao je, samo dvije rijeci, dvije rijeci za dvije godine do sljedećeg susreta kad smo ga konacno vidjeli u onoj samici. “Na šta to liciš majketi” promrmljao je Drule, “na dijeti sam, koda ne vidiš” rece Crni i zagrli me tako snažno da su mi popucale sve kosti oko prsnog koša.., kao da me više u životu nikad neće vidjeti…Osjetio sam led na njemu, tresao se ko Banja Luka 65-te, nije nam želio priznati da se boji, htio je da ga pamtimo kakav je uvijek i bio,  kao najboljeg!  Zaista je tako i bilo, Crni nas je držao na okupu, ljudi su ga se plašili, baš njega, a ne Druleta i mene. Znali su da je spreman na sve, još otkad je kao 15-ogodišnjak ispred škole razbio dvojicu maturanata koji su slovili u to vrijeme kao najveći frajeri u srednjoj školi, jednom je polomio 4 rebra dok je drugom slomio nos i izbio 3 zuba…ta bitka se i danas rado prica u srednjoškolskim klupama..Jednom je istjerao svu raju iz kafane jer mu je neki levat zovnuo pivu, i to Ožujsku, a Crni je pio samo Karlovacku,i to su svi znali, osjetio se uvrijeđenim…Gotovo nije bilo dana kad Crni nebi napravio nešto za raju ili neko sranje o kom bi citav grad pricao. Za nekog gazdu iz Mostara je obavljao mutne poslove…prevozio koku preko grane, utjerivao dugove..reketario i slicno, ali nikad, nikad ga nisu uhvatili sve dok ja nisam napravio onu grešku koja je Crnog lišila slobode. “ZAVRŠENE POSJETE” – zacuo se prodaran glas stražara koji nas je doveo do Crnog, ” ali n… ” – “NEMA ALI” – opet taj duboki glas, “sopran” ili kako ga već zovu u strucnoj literaturi…a Druletu je ostao u grlu ostatak recenice ” Nismo bili ni 2 min ” koju je dovršio tek kad je stražar zalupio vrata ćelije…”Nismo mu ni rekli da mu je strina Anka umrla…Ma svakako joj ne može doć na sahranu” opet nešto promrmlja Drule..A ja..ja sam mu bio zahvalan na tišini koju je izgovorio pandurima…

 

U te cetiri godine dok je Crni brojao dane do izlaska iz zatvora i cvrsto cuvao sapun u rukama pod zatvorskim tuševima, po gradu se stvarali novi “klanovi” predvođeni nekim novim klincima.

Jedan od tih klinaca bio je i Druletov mlađi brat Goran, ili kako ga je raja zvala “Prika”. 

 Prika je uz sebe skupljao samo kokuze, klošare i zgubidane koji nisu znali šta znaci “odanost” prijateljstvo. I Goran je to shvatio, ali nažalost prekasno. Napravili su mu sacekušu zajedno s policijom kad su krali benzin u selu između dva omanja gradića. “jebla vas Ana” tiho je rekao Prika kad su ga trpali u maricu! Ana je bila uzrok svih nesuglasica i svađa izmedju Prike i ostalih njegovih klošara. Kako lako žena može prijateljstvo uništiti…Crni je bio Prikin uzor, idol – u pravom smislu rijeci, i Crni ga je volio kao svog brata, svoju krv. Kad bi se davnih vremena skrivali u onom podrumu, motali i pušili loše trave, mali Prika bi krijumice provodio par sati iza nekoliko vreća krumpira da bi slušao naše razgovore, planove..akcije..

 

Danas je drugo vrijeme,  otkad je Crni izišao iz zatvora prošlo je osam godina, od njegove smrti duplo manje…U zatvoru je obolio od svakakvih bolešćurina, od neuhranjenosti, reume preko gljivicnih oboljenja do leukemije. Pokupio je neku bakteriju koja ga je naposlijetku stajala života!  Posljednje godine života provodio je uglavnom uz Bibliju, cesto je znao reći da je otkrio drugu stranu života, stranu duševnog mira i spokoja, kao da jedva ceka da ode s ovoga svijeta…Preseliio se u Međugorje da bude kako on kaže “bliže Bogu”. Zadnjih dana se sve cešće sjetim Crnog i pustim suzu, onu mušku, najtežu, uvijek isto pitanje koje me noću budi i neda mi sna “jesam li ja kriv?”…

Ne zalazim više u onu birtiju gdje smo danonoćno sjedili, pili, kartali..imali svoje mjesto, svoju stolicu,  svoj stol..zavucen od ostatka lokala, iza šanka s desne strane! Uvijek je jedan od nas trojice dežurao na tom mjestu, i cekao posao, posao..mutni ili bistri..to više nije ni važno, ljudi su znali gdje nas mogu naći…Na mjestu gdje je Crni sjedio i sad stoji velikim slovima urezano “CRNI 1999” . Čuo sam da je gazda Peko renovirao kafanu, ali da taj stol nije dirao i ne misli dok je on vlasnik..Još je objesio sliku ko ikonu svetu iznad tog stola, na njoj Crni, Drule i ja. Sjećam se da nas je davno slikao na Dan Državnosti i rekao “da mi nije vas propao bih ko Grcka”…vjerujem da je to ta slika! Zakleli smo se Drule i ja da ćemo prvo muško dijete nazvati po njemu – Mladen. Svakog sedmog u mjesecu lipnju odemo do njegovog groba, ispod nadgrobne ploce istresemo bocu najboljeg viskija, nadajući se da je do Crnog došla bar kapljica istog…