S moje strane šanka

Igor je uvijek bio ondje kad i gdje sam ga trebala. Za šankom. S one druge, nezahvalnije strane šanka. Svakodnevno na usluzi i dostupan. Zasigurno mnogo više nego li su nudili drugi. Bila je to tipicna osnovnoškolska zaluđenost mlađe punoljetnice, iskalkulirana, i poprilicno prakticna, a vjerujem kako je bespotrebno i govoriti koliko samo zabavna!

Jedna od onih simpatija koje nisu ni najmanje stresne niti nezahvalne. Jednostrani blaženi osjećaj upućen drugoj osobi a koji bi se zbog manjka (tocnije, ni trunka) zainteresiranosti s njegove strane redovito odbijao o hridi tih lijepo građenih hercegovackih leđa i vraćao u moje srce višestruko me nagrađujući.

Dobro, priznajem, takvo koketiranje uglavnom sa samom sobom nerijetko bi djelovalo uznemiravajuće: naime, trebalo je naizgled što bezbrižnije unići u Akademiju i pritom što nenametljivije, poželjno samo jednim pogledom obuhvatiti cijeli onaj nemali prostor, orijentirati se, uociti metu, potvrditi identifikaciju, i po mogućnosti sjesti za stol koji on poslužuje. Da, i u vrijeme kad poslužuje! Zato je bilo najsigurnije dolaziti između smjena, ili i u jutro i popodne. Trebalo se srediti, nauciti pravilno šminkati, pustiti nokte, nauciti živjeti s istima… Trebalo je voditi zabavno žensko pojacanje s visokim stupnjem zapažanja i enormnom dozom humora kako ne bih blijedo zurila u strop i kako bi se sve bezazlenije odigralo. I još mnogo, mnogo toga…

Uistinu su jedinstvene te djevojacke infantilnosti, u njima nema mjesta razocarenju, ni tuzi, niti malodušnosti, tek cistoj djecjoj zanesenosti i zaigranosti u kojoj nije potreban partner za igru, tek bujna mašta i trunak bezbrižnosti. Jer, iako je „izvolite“ bila jedina rijec s kojom mi se ikada obratio, znala sam sve njegove tajne: sve ljubavi i slabosti, sve snove. Vidjela sam sva prostranstva za kojima cezne, i tamu koja ga plaši. Naravno, sve sam izmislila! Možda iz ludosti, može biti i dokolice, a možda tek tako, jer sam ga htjela uciniti posebnim. Tko zna iz kojeg razloga…

Zanimljivo je kako se sada ti davno minuli trenuci mojoj osobi pricinjaju krajnje sramotnima, no onoj djevojci od osamnaest godina bili su izrazito važni. Nadahnjujući, gotovo sveti. I kao da je netko odozgor blagoslovio taj moj luckasti osjećaj privrženosti nepoznatom mladiću izmišljenog karaktera jer ne bijaše predmeta kojeg je bilo nemoguće nauciti. Ne bijaše ni najmanje tragicno ostati u sivom neprijaznom Zagrebu dok negdje dolje sunce u ljubavnom zanosu grli Tulove grede i one travke podno njihovih ocinskih nogu. Ne bijaše filma koji se uspio provući nezapaženo, neposlušane pjesme, neizvršene dnevne obveze…

Sada su pak oni sramežljivi, gotovo nezapaženi sudari pogleda, oni nježni kucaji srca, ono sve što nekada bijaše iskljucivo moje, rezervirani za neke druge brucošice, neka drugacija lica, nekog novog Igora Konobara. Njega također krasi blistav osmjeh, on isto nosi pregacu i obraća joj se sa izvolite, nesvjesno time pomažući prestrašenoj djevojcici u, za sada joj još uvijek hladnom Zagrebu. I taj novi Igor također ima pretjerano osebujan karakter, dinamicnu životnu pricu, i on se odvažno bori s vjetrenjacama. No u jedno novo jutro, i to veoma skoro, više joj neće biti potreban i ona će uciniti da išcezne, baš kao što je niknuo; nenadano, potiho, bezbolno – baš poput svih djetinjih zanesenosti…

Syringa Vulgaris