Hoćete li sjesti?

Ukoliko ne studirate na KIF-u onda ste gotovo svaki dan redovni korisnik ZETovih tramvaja ili autobusa. Jutarnji odlazak na fakultet zna postati prava noćna mora. Od gužvi preko kontrola pa sve do bakica s 500 vreća s placa – zamisao pri kojoj svakom studentu padne mrak na oci.

Poneki studenti opuštanje traže u slušalicama koje su odvrnute do kraja te se na taj nacin u potpunosti iskljuce od ostatka svijeta. Osobno to ne volim vidjeti. Toliko ljudi u tramvaju, a tolika odvojenost. Kao da nitko drugog ne može podnijeti. Ali dobro, to je stvar ukusa.

Vratila bih se već spomenutim bakicama s vrećicama, odnosno općenito starijim i nemoćnim osobama. Znam da vas mnogi od njih iritiraju, ponajprije kada ih vidite u 7 ujutro kako vucaraju one vrećetine i pitate se: ,,  Pa što oni rade tako rano?”. Digne vam se živac u tren. Ma znam, i meni je tako. Pogotovo, kada si jedva docekala sjesti na tu tramvajsku stolicu (posebno one u sedmici što griju) i onda ih vidiš na ulazu: Jedna noga ulazi prva, pa vreća, pa lijeva i desna ruka, a onda onaj neustrašivi pogled – lijevo-desno. Traži se ono mjesto! Zalet prema tom istom mjestu krasi neviđena brzina Usaina Bolta i prodornost Ivice Olića. A onda – šok! Nema mjesta, netko ga je zauzeo ili prema njihovim rijecima: ,,Ah ta mlađarija.” Onda uzdahnu dva-tri puta.  Zašuškaju vrećicom pa te gledaju duboko i dišu – na glas! Uzalud i slušalice u ušima u takvim trenucima.

Pretpostavljam da se mnogi od vas dignu. Barem se nadam. Koliko god ih možda ”mrzili” ili vam digli živac u tom trenutku, pristojno je i ljudski ustati se. Na takvim nekim malim stvarima vidite kućni odgoj i osobnost pojedinca.

Imala sam priliku neki dan u tramvaju vidjeti jednu curu koja je u špici zasjela u 17ku. Navukla je slušalice, izabrala pjesme putem svog touch-screen mobitela i iskljucila se iz vanjskog svijeta. U međuvremenu su ušle dvije starije osobe. Stoje pored nje, dok ih ona naravno uporno ignorira. Djed zamoli djevojku da se digne nemoćnoj gospođi no ona to nije cula jer ima slušalice na sebi (to su ti trenuci u kojima me iritiraju!). Potapšao je po ramenu. Cura je pokazala karakter, cak je izvukla jednu slušalicu i onako bahato: ”Kaje problem?”. Vratila je slušalicu i nastavila u svom điru dalje.

I što onda covjek da kaže. Možda se nekome neda dignuti, ajde u redu. Ali tako bahat stav nitko ne zaslužuje, a pogotovo ne osobe koje su u životu prošle pet puta više nego ti. Ima i dobrih bakica i djedova koji ti se nasmiješe, ponude voće ili ti vrate mjesto kada se dignu. Sve je stvar do osobe.  Kakav si ti prema njima, takvi su oni prema tebi. Dobro, ne uvijek. Uglavnom, zapamtite da na taj nacin pokazujete vaš odgoj, vašu osobnost i u trenu mnogi ljudi stvore lošu sliku o vama – s razlogom! Možda vam to nije ni bitno, ali barem iz pristojnosti i ljudskosti koliko god da je teško recite tu tako tešku recenicu: Ajde hoćete li sjesti?

A.M.

Provjeri ovo!

Studentcuts

Program prvog dana Studentcuts festivala u S.D. Stjepan Radić

Kao što smo već najavili prethodnih dana, 14. i 15. svibnja Studentski dom „Stjepan Radić“ na …