”Možda na Dalmatinu” by Julian

Vjerovali ili ne, bilo je to ništa više doli jedno obično proljetno jutro. Tek što ustah iz svog skromnog domskog krevetića, sa žarom u srcu zaputih se, očaran nježnim dodirima već nam spomenutog proljetnog povjetarca, ka svima nam znanoj i više nego dragoj menzi, ili kako moj veliki prijatelj Stečo voli reći, kantini. Stečo je i više nego drag momak. On je mladić iako ne tako mlad, doduše, nekad mlađi nego sad, a i sad je mlad. Pouzdan je. Sigurno se pitate odakle mu nadimak Stečo. Tek što sam izašao iz paviljona i ostvario svoje prve proljetne korake u tekućoj nam 2011. godini, dogodilo se. Na moje i vaše veliko čuđenje, neukom čovjeku neshvatljivo, pametnom čovjeku nelogično, Steči nepojmljivo, a Jeftiću nelogično. U dubini njenih očiju vidio sam najtamniju skicu koju je život nacrtao na njenom srcu. Istoga sam trena zastao. Vjeđe su se zaklopile same od sebe. Znao sam, to je ta. Otvorivši oči nje više nije bilo. Bila je ona prava, iako se izgubila. Nonšalantno, nestvarno i vama kao i meni, nedokučivo. U dubini ove duše koju mi je život podario iskreno se nadam da ćemo se ponovno sresti. Možda na Dalmatinu… 🙁

Odgovori