Prijave u domu: ,,Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”

„Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote, tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote…“. Ne znam tko je autor ove lijepe pjesme za Gazde, ali sam siguran da je jedan dio svog života proveo na Savi i da tekst zapravo ide „tko to živi u hodniku mojem“. Razumijem čovjeka, neki dan sam se i ja to pitao kad sam zaštitaru uzalud pokušavao objasniti da ne pijemo, da ne razbijamo i da ćemo se brzo razići. Netko nas je prijavio i mogli smo se slikat.

Nije mi jasno šta se nalazi u glavama tih psihopata, a još mi je manje jasno otkud ih toliko na istom mjestu. Prilično sam siguran da svaki hodnik u svakom paviljonu ima svog prijavljivača. Usporedio bih ih s masonima – nitko ne zna tko su oni, nitko ni ne razmišlja o njima, ali oni postoje i žive među nama. Vjerojatno nikad nećemo ni saznati tko su ti cinkeri koji čekaju 11 sati da bi nazvali zaštitare i prijavili buku. Ne znam u čemu je problem, je li im neugodno pokucati i pitati da se buka malo smanji ili su jednostavno oličenja zla pa uživaju u tome da nekome pokvare zabavu i izlazak.

Autor ovog teksta je nedavno išao na razgovor u sobu 6 Uprave jer je zaradio prijavu u nedjelju. Razumijem, nedjelja je, ljudi sutradan imaju faks, hoće se odmorit i naspavat. Nismo radili ništa posebno osim što smo glasno pričali (bilo nas je nešto više u sobi pa je malo teže očekivati tišinu), ali majku mu njegovu, jel nije lakše doći do vrata i fino nas zamoliti da se utišamo? Ljudi smo, dogovorit ćemo se, nema potrebe da zoveš i prijavljuješ nas. (Osim ako smo i nakon toga kreteni, onda imaš pravo cinkat.) Ti ćeš potrošit pare na mobitelu, ljudi će ti bezveze spominjat majku, a netko će od nas dobiti prijavu i bespotrebno trpit neugodnosti pred ljudima iz Uprave. Još me jedna stvar u svemu tome zanima… Tko uopće zna taj broj za prijave?!

Nije bezveze izmišljeno to pravilo o smanjenju buke nakon 23h, u redu je to. Kužim da ljudi u to doba hoće učiti ili spavati, što je malo teže kad si prisiljen iz susjedne sobe slušati cajke, vrisku ili razbijanje. Unatoč tome, smatram da je u redu pokazati određenu dozu solidarnosti prema drugima. Već sam se x puta našao u situaciji da se u hodniku čuju Mladen Grdović, Zdravko Mamić, Kemal Malovčić i ostali veliki umjetnici današnjice kasno iza ponoći, ali nikad mi nije palo na pamet zvati zaštitare. Znam da ću možda već za par dana ja biti dežurni galamdžija i da mi neće biti drago ako netko prijavi mene.

Na kraju sam došao na zanimljivu ideju. Dajem prijedlog SC-u da za iduću godinu napravi posebnu kategoriju – mirni ko bubice – u koju će se prijavljivati takvi. Nek im se da jedan hodnik, kat, paviljon, ovisi koliko ih ima… Nitko im neće smetati, nikoga neće prijavljivati, tako da ćemo svi ostati sretni i zadovoljni. Dok se god to ne realizira nastavit ćemo paziti na sat i živjeti u strahu jer neprijatelj ne spava. Ne može od nas.