Petak, dan za metak

Dan je poceo relativno dobro pa kako i ne bi, jednom kif-ovcu punom energije. Laganini buđenje u 10 pa malo do faksa pa na kavicu i tako. Ali kako je dobro poceo, još je gore i završio. Pošao sam kupiti neku stvarcicu na velesajam i taman kad sam se vraćao nazad otvorilo se nebo, kao da je htjelo potopiti svijet. Izašao sam iz cetrnaestice na Studentskom domu, a vani je lilo. Moje nove bijele starke molile su da ne izađem na kišu, ali padalo je toliko da ni ispod krova stanice nije bilo suho pa sam onako hladnokrvno krenuo fino, polako, cipelcugom do paviljona.

Kiša je lila, a oko mene je bilo par ljudi koji su imali kišobran, ali nitko nije bio toliko srdacan da me priupita, da stanem pod njegov kišobran. Iako ne bi ni meni ni njemu pomoglo, bilo bi to onako od srca, jer svejedno je lilo kao iz kabla. Prešao sam prvi pješacki te potrcao do drugog, ali me uhvatilo crveno svijetlo. I tu onako kao u scenama iz nekog filma, stojim ja na crvenom svijetlu, oluja se digla, ja mokar blatnjav, a ljudi u autima bezbrižno prolaze kao da me ne vide i kao da ne mogu zakociti da ja prođem te dođem do skloništa koje je bilo kod obližnjeg kioska.

Naumio sam da im opsujem sve što mogu, ali sam se skulirao i kad je prošao auto takom brzinom da mi je voda pošpricala pola majice, krocio sam na pješacki bez obzira što auti tuda još uvijek jure, a oni ljudi u autima, još su imali toliko drskosti sebicnosti u sebi, da su pritisnuli svoje trube i psovali mi sve po spisku. Ja, onako jadan došao sam do kioska, ugledao prijatelja s faksa, pozdravio te produžio ravno, razmišljajući, u kakvom ja to svijetu živim, zašto su ljudi tako sebicni, dali postoji na svijetu barem netko tko ima imalo suosjećanja prema potpuno nepoznatoj osobi?

Kad sam napokon došao do sobe, osušio sam mobitel, oprao starke i ušao u tuš. I kako svi u tušu uz toplu vodu pogotovo nakon dugorocnog smrzavanja znaju kontemplirati desetcima minuta, tako sam i ja iskoristio besplatnost domske vode, i razmišljao malo, o ljudima, i životu općenito. Prisjetio sam se svakog Božića dok sam bio klinac, kako sam išao rano spavat, da mi djed mraz može doći i donijeti poklon i rano se ujutro ustajao, da  vidim štao sam dobio.  Kako sam preskakao svaki kanal u susjedstvu, blatnjav dolazio kući i i molio mamu da me pusti sutra da se igram.

I shvatio da većina današnje djece nemaju pojma tko je bio djed mraz, većina njih su sada  to samo šminkerski klinci, i droljaste klinceze, alergicni na sve što nije cisto,  koji sjede u mraku svoje sobe žicajući lajkove na slikama. Nemaju obzira cak ni prema svojim roditeljima. Gledaju ih samo kao izvor novaca. Ljudi su postali zatupljeni lajkovima, zahtjevima za prijateljstvo i notifikacijama. To je izgleda jedino što je ljudima bitno. Prije je nagradnu igru dobivao onaj tko je imao sreće, a sad je to onaj tko skupi najviše lajkova, pa svi sad žicaju lajkove vice nego što prosjak išće kruh. Da se „precjenjeni“ facebook sada iskljuci ljudi bi trcali po cestama sa slikama svojih džukela, macaka, kokoši i što ti ja znam, i ispitivali dali  ti se sviđa, ha, ha, ha!?

Svijet je postao kaos, i postao je odvratan, svi samo gledaju na svoju guzicu, a covjek je kao društveno biće. Ma je vraga. I džabe onih izreka „budi promjena koju želiš u svijetu“ to su izmislili oni koji ju ne trebaju, oni koji imaju koristi od ovakvog odvratnog svijeta. Zato molim vas, opominjite druge, mijenjajte se, jer svijet više uopće nije mjesto ugodno za život, a sve to vodi ka našoj propasti 🙁


F.L.

 

Provjeri ovo!

Dan kad je Zagreb izgubio Sidro

 Igor Kralj/PIXSELL Tekst je prenešen s bloga “Vagonašica”, Dubravke Glavine, koji možete posjetiti ovdje! Predugo …