Peraja glavu čuva

Kad su iza vas već dvije uspješne godine fakulteta i kad ste prošli svakojake stanove, stanciće, šupe i rupcage pa napokon došli na Savu (u paviljon više kategorije!) i uz to dobili visoko kvalitetnog cimera – na konju ste. Odlucite popakirati u torbu ono najbitnije, doseliti na famoznu Savu i poceti nešto novo. Prilike samo cekaju. Život ne može biti bolji, može li? 

Nailazite na prvi problem – žohare. Nije tako strašno, tješiš se, ipak su zasad još samo u kupaonici. Dva-tri sićušna i jedan malo krupniji – nije to tako velika stvar i ne treba od buhe (ili žohara?) praviti slona. Riješit će se to. Ubiješ najvećeg, pretpostavljajući da im je to mater, pa ju razapneš (na preporuku iskusnog kolege iz 1.paviljona) za primjer ostalima.

I riješiš se tako s vremenom gamadi. Malo razapinješ, malo gaziš, malo psuješ. Živ se covjek na sve navikne.
A onda upoznaš još nekoga s kim dijeliš kupaonicu, a nisu žohari. Iako, inteligencija im je otprilike na istoj razini. U narodu se to zove docimer. Ti to zoveš debilizom.

Trebalo bi ih biti dvoje. Njih je zapravo troje – jer jedan primjerak ima družicu, tj. druga, koji toliko cesto navraća da pomisliš kako je uvijek tu. Eto, i cetkicu ti je ostavio pokraj zrcala – da ga ne zaboraviš dok vršiš nuždu.
To što ih je više ne znaci da moraju cistiti malo više, je li tako? No oni kupaonicu ne ciste nikad. Pa ni tada. Pomisliš da bi radije sjeo na školjku na glavnom kolodvoru nego u vlastitoj kupaonici. Kolicina zapišanosti je zasigurno manja. Čistoća tuša je jednaka… Ne možeš pronaći usporedbu. Nisi nikada vidio ništa prljavije. Dlake su prica za sebe. Ponekad kupiš banane pa ostaviš u kupaoni misleći kako je dijeliš s majmunima. (Zbog dlaka, ne zbog pameti. Majmuni su jako inteligentne životinje.) Tvojoj dobroti nema kraja.

Ono cime razbijaš glavu već neko vrijeme jest – kako oboje stanu u tuš? U redu, možda se još nekako i naguraju, ali kako se uspiju oprati kako treba? Ma, fućkaš i pranje. Kako se uspiju poševiti tako divljacki u tako malom prostoru?! Posumnjaš u steceno znanje o općenju pa malo potražiš po internetu poze te ustanoviš da se nijedna poza ne može izvesti u tako malom prostoru.

Upali ti se lampica! Zato je kupaonica poslije njihovog tuširanja onoliko mokra! (Na mokar pod odavno razviješ imunitet, posudio si peraje i masku iz ronilackog kluba pa ni ne primjećuješ takve sitnice). Činjenica da voda pogoduje žoharima ne razveseljava te – opet moraš razapinjati, gaziti, psovati… Iako nisi gadljiv (pa naravno da nisi – onoliku kolicinu dlaka koju svakodnevno išcupaš iz odvoda rijetki podnose!) zapitaš se hoćeš li se tuširati u svojoj kupaonici ili jednostavno sacekati malo kiše koju (nadaš se) najavljuju uskoro.

Najgore od svega je što sam sebi padneš u ocima. Prvo, jer nemaš hrabrosti pokucati na vrata i zamoliti ih da barem ociste za sobom. Pomisliš kako ćeš napisati pismo i ostaviti na umivaoniku, ali to nije u tvom stilu, ti zagovaraš normalne međuljudske odnose. Kako upasti nekome u sobu i reći mu da je pokupi svoje dlake, da obriše svoja govna i da makne spermu s pipe? I da, pritom šuti i ne vice/ne pjeva/ne stenje jer ti uciš u sobi (a zidovi imaju uši). Ipak si obican smrtnik kojemu je cilj završiti fakultet i raditi za minimalac kako to diplomiranim ljudima prilici. Zato si i ovdje. Još uvijek nemaš u planu cistiti tuđe tjelesne izlucevine – barem ne bez naknade.

Shvatiš da si pretolerantan kad izvadiš i zadnju njihovu dlaku iz odvoda pa odluciš iz protesta poslati sve ovo esavi, jer znaš da netko negdje ima jednake probleme. Ako nitko drugi, tvoj cimer.
A s kakvim docimerima vi posla imate? Pišite nam zanimljive anegdote, osobu s najgorim docimerom nagradit ćemo titulom najvećeg luzera. Bit će nas više.
P.S. Ako se netko prepozna u svemu ovome, neka pothitno mjenja navike.

S ljubavlju,
J.