Matinim primjerom u bolje sutra

Nikada ništa u mladom covjeku, još k tome intelektualcu, nije izazivalo takvo uzbuđenje od ideje da mijenja svijet oko sebe.
Svoju ideju promjene promatram s tri razine. Tekst pišem s pogledom na zagrebacku katedralu, simbol najviših duhovnih, umjetnickih i inženjerskih postignuća covjecanstva, naspram površnosti, politicke i vjerske zatucanosti, pohlepe i neogranicene siline gluposti i ostalog smeća kojeg smo kroz vjekove proizveli toliko da ga ne bi prožvakalo smetlište površine Balkana.


Prva razina pristupa promjeni je pogled iz ociju prekrasnog covjeka imenom Mate Vukorepa. Njegove rijeci govore dovoljno same za sebe, pa sam se potrudio izdvojiti najvažnije;

U razgovoru sa novinarom Antom, Vukorepa kaže: „Aha, to je vrlo važno. Ovo je potvrda o plaćenoj naknadi za obavljanje malog ribolova u odnosu od 700 kuna. Jesan l` ja cov`k ili nisan.
-Jes` cov`k.

Ante zašto san ja reka ? Vrlo je važno da mladu državu neću je ništit.“
Pa o svome sinu gospodin Mate kaže: „On stvarno pomaže šta mu god receš. Čak na stroju radi. Ali što je vrlo važno; nema se on kad drogirat, ka je uvik s menom.“
I dalje: „A slušaj Ante neće niko radi, svi se žalu na državu moran ti nešto reć… kriv mu je Racan, kriv mu je Mesić, kriv Tuđman, kriv je Tito, kriv je Ante Pavelić, svi krivi… pogledaj ih Ante molin te na rivi koliko ih šeta. Neće rade…“

Lopovi s diplomama, politicki i sportski uhljebi, bivši bageristi, generali bez zasluga, loši tenisaci, povjesnicari (demagozi) koji barataju lažnim cinjenicama i dalje se svojski trude da Matu Vukorepu prikažu kao seljacinu, a on nije ništa osim poštenog seljaka. Urbani rasizam, naime, ima jednaku snagu rasizma onih koji su iz politickih i raznih drugih razloga palili sela, po stablima vješali crnce ili pišali po mrtvim leševima i na isti nacin je opasan po društvo jer pokušava zamagliti i u konacnici ukloniti tu kilometrima debelu liniju između seljaka i seljacine.
Sve što Mate želi je platiti naknadu za obavljanje malog ribolova da bi mladoj državi Hrvatskoj bilo bolje, odgojiti svog sina kao poštenog covjeka, a u konacnici pruža vrlo zdravoseljacki i ne tako neispravan pogled na mnoštvo koje po rivi ili zagrebackoj špici ponedjeljkom ujutro ispija kavu i ne radi ništa.

Naravno da stvari nisu jednostavne kao što to izgleda iz Matinih ociju, ali daleko od istine nisu.
Druga razina pristupa je Friedrich Nietzsche koji piše:
„Za mene je laž ne htjeti vidjeti nešto što se vidi, ne htjeti nešto vidjeti onako kako se vidi: nije važno zbiva li se laž pred svjedocima ili bez svjedoka. Najuobicajenija je laž ona kojom covjek sam sebi laže; laganje drugima razmjerno je rijetko.“

Problem je što oni koji godinama efikasno lažu druge, koriste silu medija i apatiju cjelokupnog društva. Bavimo se nevažnim pitanjima koja odjednom postaju toliko važna da nam pred zdravim ocima izmicu mnogo važnija pitanja. Ovo je vrhunac politicke iluzije. U tom trenutku pocinjemo lagati same sebe, pa razlog naših životnih neuspjeha i zapreka našem samoostvarenju postaju tovari ili purgeri. To izaziva frustraciju i odjednom silinom mladog Spartanca napadamo našeg mrskog neprijatelja. Mjerilo uspjeha i društvene prihvaćenosti je ukradena zastava suparnickog nogometnog tima. U prvenstvenoj pauzi vlada nestašica zastava, a na meti su oni koji imaju najmanje sreće.

„I najškodljiviji covjek možda je još uvijek najkorisniji od svih u pogledu održanja vrste; jer svojim djelovanjem on uzdržava u sebi ili u drugima nagone bez kojih bi ljudstvo već odavno bilo malaksalo i istrunulo.“

Samo što su kod nas škodljivi ljudi kao paraziti koje ne možeš ubiti ni na ekstremnim temperaturama, obitavaju na nama i sišu nam moždane stanice, a oni nas siti i zavaljeni u fotelje promatraju u izravnom prijenosu na programu HRT-a dok klicemo Ivo, Ivo, Ivo; a nešto kasnije i Jadranka, Jadranka, Jadranka… Neki treći nas nemilosrdno kradu dok uživamo u novokomponiranim i zasigurno budućim remek-djelima klasicne glazbe na trećem programu Hrvatskog radija

Pitam se gdje su nam limiti i do koje mjere smo u stanju biti istodobno i slijepi i gluhi i nijemi.
Treća perspektiva je vrhunski književnik i još bolji kriticar društva Miroslav Krleža. On piše:

„Prolaze ljudi i nose u svojim mracnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne pticje oci, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvecerje svoje smrti po kokošinjcima, a sada sve je završilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje u jednu rijec zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.“

Zbog cega nam je dovoljno da smo siti? Zašto se bojimo govoriti, pisati i citati? Zašto se bojimo slušati druge, pa makar to bio i neko naizgled priprost. Zašto je puko preživljavanje i grebanje za pozicije smisao naših života. I onda se usuđujemo nazivati intelektualcima i pokretacima. Ne pricam ovdje o organiziranju u gerile i državnom udaru. Govorim o sitnim znacima pažnje koje možemo napraviti za druge. Govorim o osjećaju za pravdu, odnosno za nepravdu oko nas. Govorim o starom djedu Stjepanu kojem su pomogli momci iz Esave i brojni sudionici akcije skupljanja boca za dobrog gospodina koji ganut i na rubu suza okupljenima dijeli blagoslove. Govorim i o inicijativi protiv nasilja koja je upućena u sve medije od strane Udruge studenata grada Splita.

Kada je Udruga izašla u javnost s priopćenjem o nasilju u društvu, a ponajprije sukobima pojedinaca ili skupina na međuregionalnoj razini kojem smo na svakodnevnoj bazi svjedoci, nije nam cilj bio promijeniti svijet, dapace nije nam cilj bio promijeniti niti jednu devijantnu društvenu skupinu ljudi kojima se bave sociolozi svijeta i koje su posljedica trulog društvenog temelja i koju zasigurno neće promijeniti jedan clanak na internetu. Ipak, upozoravanje na problem koji postoji oko nas jest naša dužnost, sviju nas, a ne samo ove Udruge.

Iz toga može proizaći promjena jer za nastojanje da se nešto dogodi i pokrene nije potrebno puno, ali za nezainteresiranost ne treba ništa.


Josip Maslov


Provjeri ovo!

Dan kad je Zagreb izgubio Sidro

 Igor Kralj/PIXSELL Tekst je prenešen s bloga “Vagonašica”, Dubravke Glavine, koji možete posjetiti ovdje! Predugo …