esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Bila je subota, negdje oko podne,i stajala sam u redu na blagajni jedne poznatije zagrebacke knjižare kad mi je prišao dugogodišnji poznanik.Srdacno me pozdravio i kroz šalu :¨“Još uciš?!“ prokomentirao knjigu u mojim rukama.“A,još ucim…“,nasmijala sam se i pogledala veliku crvenu knjigu na kojoj je pisalo“Lomovi i išcašenja“.
Ispricao je da kupuje roditeljima poklone za Božić-majci komplet CD-a „Hrvatske Božićne Pjesme“ ,a ocu komplet knjiga „Ognjišta“ i dodao:“Je da je recesija,ali obicaj je stariji od zakona“.
Kako nisam rekla ništa,a u sebi sam imala puno komentara, nastavio je“ kurtoaznu konverzaciju“:“Ti si svojima vjerojatno već kupila poklone?!“
O,na to se ipak nije moglo prešutjeti.¨“Nisam“,odgovorih „ja sam ti iz kraja di nije obicaj darivati za Božić“. Osmijehnuo se uljudno,ali nije rekao ništa.
I sam je bio iz tog istog kraja. Oboje smo odrasli u jednom malom gradu u Dalmatiskoj zagori i oboje smo dobro znali obicaje tog kraja.Pripadali smo istoj generaciji,izlazili na ista mjesta,išli u istu školu i oboje smo volili povijest.
No,bilo je među nema i nekih razlika.Njegovi su roditelji bili prosvjetni radnici i Božić su poceli slaviti u vrijeme Velike Hrvatske 1992. Ja sam bila dijete prosijedih radnika i u našoj se kući Božić slavio oduvijek.
On je postao Hrvat sa 70 kilograma,a ja s 3,60 kg. Bio je punoljetan kad je postao clan Majke Crkve i u jednom je danu,jedne subote poslijepodne,u društvu najuže obitelji,primio tri sakramenta odjednom. Meni je za iste trebalo dobrih 15 godina i zadnja dva,kojih se sjećam,obicno su se primala nedjeljom jutri.
Oboje smo studirali u Zagrebu i nijedno se nije vratilo kući-on nije htio,ja nisam mogla.
On je danas diplomirani ekonomist,uspješni menager u jednoj uglednoj,proeuropski orijentiranoj, zagrebckoj „firmi“,otac dvoje djece,uzoran građanin Republike Hrvatske i viđeniji vjernik u lokalnoj zajednici,kakozagrebackoj tako i imotskoj.
Ja još uvijek ucim i trenutno proucavam prijelome kostiju .Srećom nisam sociolog,jer nikad ne bih uspjela shvatiti lomove i išcašenja društva u kojemu živim.
Još uvijek ne znam fratre u mojoj župi i da sutra umrem o meni sigurno ne bi znali ništa reći-ni ovi ovdje,ni oni dolje.
Izašli smo iz knjižare i na rastanku mi je poželio sretne blagdane.A ja njemu sretne svece.Nije me razumio.I za tim žalim.U neko drugo vrijeme,dok smo slušali Štulića i citali Ujevića,bio je oštrouman srednjoškolac i odmah bi shvatio da se rugam.No ,danas je samo jedno od sivih odijela s laptopom preko ramena koje svakim danom prođe Trgom Republike.Ili Trgom bana Jelacića.Svejedno .U zemlji u kojoj se kriminalci nazivaju poduzetnicima,a domoljubi nacionalistima sasvim je svejedno nosi li jedan trg ime bana ili ime republike. Od republike je ionako ostala samo poslušna i nekriticna publika,a od bana samo konj.Nekad carski lipicaner,danas nesretno kljuse zvano Hrvatska koje godinama jašu najjaci sinovi i kćeri bjesomucno se natjecući za titulu najboljeg polaznika besplatnog tecaja jahanja naroda. A sve za narod i u ime naroda,u ime one iste publike koja prihvaća arene i plaća svoje izabrane gladijatore. I šuti. Uporno šuti Hrvatska .
Dok se svijet boji gripe,ja se kao lijecnik bojim hrvatske šutnje i nacionalnog maloumlja koje je prihvatilo tuđe obicaje i svece,a odreklo se svega što je nekad vrijedilo u ovoj zemlji.Izgubili smo moral i znanje,tradiciju i identitet.Odricemo se obicaja i mijenjamo svoju povijest prema potrebama drugih.Sve cešće se služimo engleskim jezikom kao službenim,a vlastitij jezik doživljavamo kao manje vrijedan.Zaboravljamo svoje mrtve i pljujemo njihove žrtve.
Slavimo nekog svetog Valentina,a Božić smo pretvorili u kupovinu,svijetleće reklame i šarene darove ispod bora.Jednostavno hoćemo postati neki drugi,izabrani,narod i više molimo svetu Uniju nego Svetu Mariju.
Ne znam samo kako ćemo jednog dana objasniti svojoj djeci tko su i što su,i kako su od slobodnih predaka postali robovi.I gdje smo bili mi dok je nestajala Hrvatska.
Ušla sam u tramvaj,pitajući se samo jedno:
Kamo ideš, Hrvatska!?Kud li te to vode,moja polomljena i išcašena zemljo!?
Antonija Đuzel, (clanak je objavljen u (IN) Imotskim novinama, prosinac 2010.)
