Krug po Savi uz poneki komentar

„Hrvatski sveučilištarci“ – prkosi godinama ispod kipa najvećemu od nas. Stjepanu Radiću. Taj kip, na kojem često zastane naš pogled, simbol je dobrodošlice svima koji dolaze u naš Dom. Čvrst i stabilan, gospodin Radić odmjera i najljepše bokove hrvatskih sveučilištarki i mrke inženjerske đonove koji gaze, ne obazirući se na okolni svijet, u nove prolaske i padove  zbog kojih smo se ovdje sastali.

Pomno prati i pozdravlja trkače koji teku na nasip po novih 4,2 kilometra dvodnevne doze prirodnih droga. Od mosta do mosta i nazad- dionica je koja razdvaja rekreativce i pomodne trkače. Radić pomodnjake prepoznaje po finim tenisicama i savršenim vremenskim uvjetima isključivo pod kojim izlaze na stazu.

Odmah prvi lijevo, prvi je paviljon. Crven kao praskozorje. Institucija o kojoj su napisane brojne priče i riznica koja je  u svijet odaslala brojne talente i doajene. Baza u kojoj zaštitari kroje strategiju  u kriznim situacijama. U prvom se nalazi i kultni prvi kat prvog paviljona. Etaža o kojoj svi bruje a ne govore. Čuju a ne vide. Iako naočigled neprivlačan, kako na prvi pogled tako i po stanju na burzi rezervacija soba u osmom mjesecu, prvi je paviljon na samom vrhu ugleda i iznimna je čast biti njegovim članom. Vrlo dobra sredina za odrastanje nesocijaliziranog brucoša bez fakultetskih obaveza. I da, u prvom spava najkul cura na svijetu, ikad.

Pojas od prvog do brze menze najveći je otvoreni prostor na Savi. Posluži kao košarkaško igralište na tradicionalnom ljetnom košarkaškom turniru. Na obodu tog prostora prošle godine su postavljene zelene klupice na kojima je uobičajeno druženje i opijanje u toplim danima ljeta. Klupice odjednom postanu žiri, kojem je sve u bližem vidokrugu predmet ocjenjivanja.

Par koraka dalje, vidjeli smo prošlih dana, zna biti poplavno područje u doba visokog vodostaja rijeke Save. Kažu da podzemna voda navali u podrum ispod brze, koju onda treba ispumpati putem vatrogasnog crijeva. Lijevo je drugi paviljon, najmanje primamljiv paviljon, pogotovo za one željne učenja koji nemaju običaj učiti u učionici a smeta im buka iz susjednog kluba.

Prostor između drugog i trećeg paviljona kultna je staza srama. Road of shame. Put je to kojim strogo uglađeni momci i cure izlaze u izlazak u obližnje disko-kafiće, odbijajući svaku pomisao na kontakt s okolnim svijetom koji bi se možebitno ukazao oko njih. Također, put je to kojim se ta ista klapa često vrati u pijanom stanju, a tad svako čovjeku nalik biće postaje „pajdo, drug, car, prika ili buraz“ kojeg silno iščekuju već od trinaeste žestice.

Dio između trećeg i četvrtog, pa potez sve do ambulante i restorana broj 2 uvijek mi je bio nedefiniran. Vjerojatno je blizina menze utjecala na to da ti paviljoni i taj prostor nisu dovoljno brandirani i pate od manjka vlastitog identiteta. Btw, je li tko od vas ikada bio u ambulanti?

Prostor ispred menze, restorana 2 staza je za klizanje ili solarij za tamnjenje kože, ovisno o kojem je godišnjem dobu riječ. Prednost menze 2 je to što na livestreamingu vidite koliki je red u slučaju da je veći od 6 min, jer sese vidi samo vanjski dio. Budući da je red za čekanje u jedinici većinom malo duži, i budući da dvica otvara pola sata kasnije, logično je ići u dvicu.

Na izlazu iz dvice nalazi se i tajni kafić. U ljetnim danima ponuđena je i terasa ispod velikih zelenih suncobrana, koji studente uglavnom tjeraju  na pitanje je li moguće sjesti ispod njih za one koji nisu uposlenici doma. Odgovor je da. Naručite si jedan radler i čudite se šarmu državnih konobara.

Teritorij oko novih paviljona je toliko raznolik i privlačan za opis i hvaljenje od strane onih koji su zaslužni za nj i tolika je sigurica da ću ga jednostavno izbjeći.

Peti je paviljon cigla crvene boje. Grijeh je ne spomenuti u prvom retku da je maskota petog paviljona žohar. Legenda tvrdi da žohari noću izlaze i šetaju po sobama iako nema okom vidljivih žoharskih rupa i prolaza. Također, specifičnost petice je u tome što ima domsku knjižnicu,a to je informacija s kojom se prosječni stanar doma upozna tek na trećoj godini. Peti je ambasada Cvjetnog, paviljon najsličniji tom staračkom domu, koji okuplja one koji žele malo mira, a opet bi bili tu, u centru studentskog života.

Prostor između petog i šestog mi je osobno najdraži. Otvoreni proplanak na kojem uvijek sretneš starog prijatelja. Desno, uz prostor za otpad između menzi smucaju se mačke. Mačke su, uz ježeve i vrane, dugogodišnji stanari i uvijek rado viđeni prijatelji doma. S lijeve strane su ljubavničke klupice, idealno mjesto za razgovor u kasnim noćnim satima.

Iza je šesti paviljon. Frajerska utvrda. Paviljon u kojem zasjeda gornji dom savskog parlamenta. Veliki dio uspješnih studenata želi se skrasiti u njemu. Novopreuređena dodatna učionica argument je više za ovaj hotelčić. Međutim, ulaskom u ovaj kartel izlažete se riziku da će vam u pola noći netko skinuti vrata ili vam postaviti instalaciju ispred sobe – budući da je to dio umjetnosti i rituala.

Sedmi je najusamljeniji paviljon. Najbolji od starijih, lošijih paviljona. Poznat po dobrim ženama i neispričanim pričama. Treći kat je sasvim pristojan za život, a prizemlje vas može svaki čas iznenaditi sa genijalnom zabavom od 100 ljudi. Iza sedmog se nalazi mini-park koji je nepravedno zapušten i zaboravljen, idealan za mlade parove i pravnike željne učenja u prirodi.

Desno je ulaz u deseti paviljon. To je zajednički naziv za centralni objekt uprave, menzi, kina, trgovine i kioska i svega ostaloga. Savjet – pazite na poledicu na pločicama. Ne bih zalazio u savski vodič i istaknut ću samo ideju da se u ljetnim vrućim danima kupi dva litra ledeno hladne cole i donese u menzu za ručak. Na dvije osobe cijena je sasvim ok.

Osmi je najmirniji paviljon u klasi starih paviljona. Jedini problem su vrane koje se svake godine prisilno deportiraju prije ispitnih rokova. Paviljon je to dugih veza, neprospavanih noći i suzama natopljenih jastuka. Jedini zeleni paviljon.

Linija osmi-deveti  zadnja je linija obrane sjevernih paviljona u okršaju masovnog grudanja na Savi. Crta primljenih snježnih metaka i crta mnogih upoznavanja.

Kažu da iz devetog dolazi 90% svećenika koji su studentski život počeli na Savi. Čak ne čudi to, budući da je deveti odmah na ulazu, iza kapije desno, međutim čini se nedokučivim ako znamo kakve zamamne brucošice pune košnicu od devetog paviljona.

Radićem se tako, započinje i završava krug po Savi. Na kraju slavlja padne poljubac, teška riječ, zagrljaj ili neka  smrtna tajna. Kako god bilo, gospodin Radić će to zadržati u velikoj glavi, a nikako propuhati ispod debelih brkova. Pogledat će sjetno i po ko zna koji put zapisati riječi:

„Kad zabijeli snijeg, ulaz u Savu nalik je Staljingradu, u kasnu jesen – černobilskom Pripijatu, a jedino u proljeće poprima obrise studentskog doma.„

Bask/esava.info