Dan kad je Zagreb izgubio Sidro

 Igor Kralj/PIXSELL

Tekst je prenešen s bloga “Vagonašica”, Dubravke Glavine, koji možete posjetiti ovdje!

Predugo nisam pisala o događajima, ljudima i promjenama u maniri vagonašice. Predugo nisam imala snage i inspiracije sjesti i opisati ljudima trenutke koje sam posebno doživljavala, a koji su na neki način mijenjali zajednice koje sam promatrala. Možda zbog toga jer sam počela raditi na poslovima gdje se pišući više ne opisuju društvene zbilje i donose životni zaključci već više političko-pravni argumenti, pomno analizirani i pažljivo sastavljani. Možda i zato jer više ne stignem čitati štivo koje zaintrigira maštu i obogaćuje literarni vokabular. Dugogodišnja, frustrirajuća pauza nemogućnosti ispitivanja misli i mnoštva zaključaka donesenih u interakciji sa fascinirajućom raznolikošću ljudske prirode završila je, potpuno nevjerojatno, danas, na dan kada je Zagreb izgubio Sidro. Iako svijet nije apsolutno briga što sam ja izgubila talent lakoće pretakanja vlastitog toka svijesti na papir prilikom kojeg se osjećam posebno sretnom, mislim da bi moglo biti makar djelomično zanimljivo zašto se to dogodilo baš danas. U posljednje 3 i pol godine, od mog posljednjeg sustavnog i cjelovitog bloga, moj se život na godišnjoj razini mijenjao za 180 stupnjeva. Promijenila sam tri zahtjevna poslovna okruženja, posjetila dva nova kontinenta i odselila iz svoje države. Ipak…sve promjene nisu potaknule nezaustavljivu bujicu misli i probudile davno zatomljenu vještinu „bloganja“ kao najjednostavnija objava „fan page-a“ “kluba/stare trošne kolibe od 80 metara kvadratnih” Sidro u kojem obožavatelje i posjetitelje obavještavaju kako se Sidro na Savi, ne zatvara, još gore, ruši.

Sa suzom u oku nastavljam u drugom paragrafu čudeći se sama sebi i prisjećam se vremena u 2013. godini. Tada sam nadobudno završavala treću godinu na FPZG-u, drugu na EFZG-u, ali i mlado i nezrelo završila dugogodišnju kvalitetnu vezu. Vremena kada je svijet polako počeo otvarati svoja vrata, kada studentska učenja postaju rutina zbog čega se lakše polažu ispiti, vremena kada sam već počela razmišljati o budućim poslovnim koracima koji mi do tada nisu bili ni u primisli. Ne treba pretjerivati, bili su to u isto vrijeme dani kada se izlazilo i hodalo neprestance, kada se iz Nacionalne sveučilišne knjižnice direktno odlazilo u kafiće, a onda spontano ostajalo „vanka“ do 5 sati ujutro. Jedan od takvih dana zbio se u 2013. godini kada sam sa svojom vječnom cimericom, prijateljicom iz srednje škole, nakon nekoliko spontanih pića odlučila otići u Sidro oko jedne ure ujutro. Prvo je važno za naglasiti kako je vrhunac mog glazbenog ukusa sva glazba producirana u Huljićevim  genijalnostima te kvalitetna dalmatinska klapa dok je vrhunac glazbenog ukusa moje cimerice sve što kritičari nazivaju umjetnošću u inozemstvu, od Florence and the Machine, Dire Straits do Nirvane… Kod mene čisti „pop“, kod cimerice samo „alternativa“, da pojednostavnim kolokvijalnim rječnikom. Tako skladne u jednu uru ujutro idemo u Sidro samo zato jer je to jedno od rijetkim mjesta u našoj metropoli, uključujući Thaliju s vremena na vrijeme, gdje ona i ja ponekad nađemo kompromisno rješenje, što bi rekli tu u Bruxellesu. Drugo što je važno za naglasiti, idemo prerano, jer je svima poznato da se u Sidra ne ulazi prije „tri“. Sidro je „bilo“ misto za „aftere“, kada sve zatvara, a ekipa je željna daljnjeg druženja, kad želiš pojest „topli“ pa svratiš usput, kada više ne znaš ni sam di ideš, ali te noge same nose. Zato je Sidro često ostajalo u nekoj magli, nikada dovoljno zapamćeno, nikada dovoljno cijenjeno, jer si u Sidra „iša kad više nigdi nisi ima šta“. To može objasniti zašto je moje prvo najcjelovitije i najsvježije sjećanje povezano sa Sidrom ovaj dan sa cimericom u 2013. godini,  iako je izlazaka u Sidrom bilo još od 2010. godine kada sam iz Splita odselila u Zagreb. Dakle, cimerica i ja u klasičnom posjetu Sidru kada ja upoznajem jedno društvo i jednog momka koji nije ostavio nikakav značajan trag u mom studentskom životu i postojanju, ali je tu večer bio natprosječno zanimljiv, što je pobudilo iskre nade nakon mukotrpnog završetka prve ljubavne priče. Mia i ja smo naručile, kao i uvijek, Dramu od Leta 3, a oni su nam se pridružili u nadjačavanju mase koja se izderavala, ali i bespotrebnom intelektualnom prepucavanju koje je uslijedilo…u staroj, raspadajućoj kolibi na Savi u kojoj šank i cijela ponuda pića stoje na jednoj običnoj neuređenoj dasci, i ispričavam se,  jednom retro frižideru, pored druge daske na kojoj DJ „pušta pisme“ bez pretjerano velike elektroničke filozofije, i toalet u kojeg se do dana današnjega nikada nisam usudila ući.  Bitan element je da smo se cimerica i ja satima nakon ove večeri smijale kako smo u spomenutih 80 metara kvadratnih upoznale i vidjele menadžere visokoprofitnih hrvatskih i inozemnih tvrtki, vrlo vjerojatno jedne od najvećih „danguba“ grada Zagreba, navijače Dinama i Hajduka u sretnom suživotu, boeme i birokrate u zajedničkoj galaksiji.

Međutim, ono što me često mučilo uspjela sam dokučiti u drugom periodu. Presudni trenutak dogodio se možda nekoliko mjeseci razmaka od događaja u prvom paragrafu. U vremenima kada se studenti počinju zbližavati i dijeliti životno važne probleme i tlapnje sa svojim kolegama, pored onih prijatelja koje su stekli u predstudentskoj fazi života. Nekoliko kolega koje sam tek počela kvalitetno upoznavati došli su kod mene na organizirano gledanje „Rosemary’s Baby“, prastarog filmskog klasika koji je vjerojatno dosadan gotovo svim ljudima osim onih koji su studirali na FPGZ-u. Tada sam shvatila kako će kolege s faksa koji postaju prijatelji imati jednu novu dimenziju koju nisu uvijek imali srednjoškolski, zajedničko područje interesa i zanimanja za svijet. Nakon vrhunskog remek-djela i čaše vina Sidro je još jednom izmirilo kontradiktorne želje, ukuse i Hrvate iz svih mogućih dijelova zemlje. Bila je to ugodna proljetna (ako se dobro sićan) večer tijekom koje smo se nezaustavljivo smijali na zahrđalim klupama kluba Sidro, u vanjskom dijelu pokraj Save koji bi vrlo često znao bio poplavljen. Dok je svitalo ja sam dijelila mladenačke sreće s mnoštvo danas dragih ljudi, ali i s tada kolegom,  a danas jednim od neraskidivo najboljih prijatelja u životu (Matko, to si ti). Taj dan smo dočekali zoru i briselski „brunch time“ na klupama, a ja sam uspjela dokučiti ono što me dugo mučilo,  koje je radno vrijeme kluba Sidro…

Formirana studentska ekipa nastavila je izlaziti u Sidra što nakon prestresnih rokova, još stresnijih padova, tužnih prekida, nezanemarivih postignuća, Erasmus razmjena, inozemnih „internshipova“, što iz navike i đira. Ustaljeno nezaustavljivim hiperaktivnim tempom dok se ludilo nije počelo lagano usporavati u novim izazovima i zahtjevnim tranzicijama iz studentski razbibrižnog u poslovno odgovorno. Našli smo prve poslove, neki više neki manje zadovoljni, ali svi smo se jednako zabrinuti  trudili prilagoditi novom načinu funkcioniranja, stoga su se odlasci u savsko Sidro značajno prorijedili. Trebali smo se naviknuti da više nema spontanih okupljanja iza ponoći bez mukotrpnog preživljavanja tijekom sutrašnjeg radnog dana. Trebalo je shvatiti da nije isto nakon cjelonoćnog „bančenja“ doći na predavanje u osam i isključiti sve moždane vijuge u samoobrani od intelektualnog naprezanja i doći raditi posao za koji si odgovoran i plaćen, uglavnom nedovoljno da možeš noćariti kao nekada uz sve prioritete koje je odrastanje prirodno iskristaliziralo, kao što su najamnine, buduće pokretnine, nekretnine… U isto vrijeme svi smo se tražili u vremenu i prostoru nesvjesno testirajući mjesta gdje bi se mogli stabilizirati. To je značilo da se ekipa rasipala. Neki su se odlučili na rodne gradove, neki i na inozemstvo… Najotporniji uži krug ljudi i prijatelja koji su ostali, u kojem smo bili i Matko i ja, je bez obzira na iscrpljenost i dalje ponekad slučajno završavao u Sidru pronalazeći „mini prostor“ i „safe place“ u kojem je život još uvijek na tih dva sata izgledao jednostavan i neopterećen. Tada sam, sjećam se, starije kolege s posla jednom ili dvaput pokušavala odvesti u Sidra, pokušavala idealistički i naivno spojiti nespojive svjetove. Bez obzira, odmah je bilo jasno kako vrijeme nekada s razlogom pobjeđuje sve nostalgije i nerealne čežnje uz bazični i prirodni „push“ prema napretku.

I tako stigosmo do trećeg paragrafa i supstancijalnog preokreta, mentalnog, životnog i profesionalnog, početka rada na iznimno ozbiljnim poslovima koji su me potpuno odvojili od Sidro-koncepta. Ne samo da su me odvojili, već su mi dali nepovratno drugačiju perspektivu postojanju Sidra, ali i cjelonoćnim izlascima fizički nemogućima u fazi u kojoj se radi od nula do 24.  Sidro je s protekom vremena zaboravljeno uz tek jedva osviješteni trenutak kada evociranje Sidra iz prošlosti uzrokuje deset pitanja poput… kako je Sidro pravno registrirano, tko ga održava i financira… koji su me toliko kratkoročno intrigirali da nikada nisam stigla ni potražiti pravi odgovor.

Međutim, prije nego zaključim osvrt o Sidru, moram priznati kako noćno životarenje ipak nije dobilo svoj primjereni „finish“.  Ja sam se odselila iz Hrvatske na “sjeverne frontove” po međunarodnome zadatku, počela prihvaćati da dom posjetim vrlo rijetko, a i tada mora balansirati ne više samo između Splita, nego Splita i Zagreba. Posao je sve zahtjevniji i odgovorniji, i dalje čovik puno uči, ali nekako sve doživljava manje tragično jer počinje shvaćati da su samo dobro zdravlje i dobri ljudi nezamjenjivi i nenadoknadivi.  Većina generacije započela je suživot s partnerima i započinje odgajati djecu, a ja nedavno stižem na 24 sata u Zagreb. Nalazim se navečer s najužim krugom prijatelja koje, bez pretjerivanja, obožavam, cijenim svaki trenutak u kojem nam se tako raspoloženima „zalomio“ izlazak nakon dugo vremena. Upoznajemo simpatično društvo i maksimalno spontano, nevjerojatno automatizirano, bez ikakvih dogovora sjedamo u taksije i završimo u Sidru. Doduše vrlo kratko u usporedbi s nekadašnjih boravljenjima u kolibi jer sada sasvim prirodno i sretno, bez samo Sidru poznate i već opisane hiperaktivnosti i ludila, nakon pola sata odlazimo na kavu u obližnji „non-stop“ kafić. Usudila bih se reći, posljednji entuzijasti, nesvjesno su se oprostili od Sidra, doslovno i preneseno. Među njima je još uvijek, između ostaloga, moja nekadašnja cimerica i moj prijatelj Matko.

Pariška rijeka Seine ima svoje luksuzne restorane i brodove, svjetski poznata šetališta, a zagrebačka Sava imala je samo svoje Sidro. Profesionalno mogu o tome sada napisati esej jer je to zapravo neshvatljivo u jednoj metropoli i istovremeno odraz prirodnog i postepenog razvoja mlade države, ali nakon dugo godina ne ispisujem poslovne retke stoga mogu samo zaključiti kako je vrijednost i značajnost trenutka i prostora isključivo stvar percepcije i ljudi kojima se okružiš. Do objavljenog „posta“ nikada nisam o Sidru ni razmišljala na ovako emocionalan način, čak se nisam ni nostalgično prisjećala tog mjesta. Dok me naglo nisu „probudili“ brojni komentari na društvenim mrežama koji tužno zaključuju „kraj jedne ere“. Sidro je zapravo oduvijek bilo pomalo neprimjereno, i možda je upravo zbog toga bio dio najzahtjevnijih dana odrastanja.

Dan kad je Zagreb izgubio Sidro postao je dan kada sam ja povezala trenutke svog života od prvog pogubljenog dolaska u Zagreb na fakultet do današnjeg dana kada razmišljam o bilateralama s kolegama iz drugih država članica, migracijskim rutama, o pregovorima za zakonodavne prijedloge koje moramo voditi u EU s jednostavnim zaključkom kako je odrastanje neminovno, život prekratak, uz najveću potvrdu onoga šta san uvik, „deep down“, i znala. Najlipši i najvažniji trenutci određenog životnog perioda vrlo su jednostavni, gotovo uvijek podcijenjeni u tadašnjoj stvarnosti. Ponekad i u nekoj trošnoj zaboravljenoj kolibi kojoj je jedna generacija odlučila posvetiti mali dio svoje bezbrižnosti tijekom preteškog odrastanja. „Par dasaka“, a opet više uspomena nego u raskošnom i bezbrojnom bogatstvu velike i predivne Seine. Vidjela sam ja takvih mjesta na kugli zemaljskoj, ali opet moje je jedino ostalo u Hrvatskoj. Dan kad je Zagreb izgubio svoje Sidro dan je kada sam konačno shvatila da moje jedino buduće sidro može biti u Hrvatskoj.

Dubravka Glavina / Vagonašica

Provjeri ovo!

Objavljen Natječaj za smještaj u studentske domove!

Na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava redovitih studenata na subvencionirano stanovanje u …