Možda ste mislili da su trenutni telekomunikacijski sustavi toliko napredovali da kabeli nisu više ni potrebni no stvarnost je daleko od toga. Podvoni kabeli koji su spotavljeni u oceanima i morima integralni su dio internet kralježnice.
No da bi takav jedan kabel uopće mogao preživjeti pod vodom, mora imati posebna svojstva.
Osam osnovnih slojeva štite optički kabel od slanog mora i visokog tlaka, a neki od njih su od polietilena, željezne ovojnice, aluminija ili bakra. Kabeli su povezani sa svim kontinentima osim sa Antarktikom. Detaljniju kartu s rasprostranjenim podvodnim kabelima možete provjeriti ovdje!
Prvi podvodni kabeli su postavljeni još sredinom 19. stoljeća, točnije 50-ih godina kada se s prvim pokušajima eksperimentiralo u okolnim vodama New York-a, da bi u Europi prvi pdoatkovni podvodni kabeli bili postavljeni između Francuske i Engleske, a poslije su povezani i s Irskom, Belgijom i Nizozemskom.
Zaštita kabela je u počektu bila jako loša te je često dolazilo do pucanja i niza neuspješnih pokušaja. 1858. godine se po prvi puta pokušalo provući transatalntski kabel koji bi spajao Veliku Britaniju i SAD no tadašnja tehnologija jednostavno nije dozvoljavala njegovu kvalitetniju i širu upotrebu. Tek nekoliko godina poslije, točnije 1866. jedna tvrtka pod nazivom SS Great Eastern uspijeva provući prvi funkcionalni podvodni kabel. Krajem 1870. godine su uspjeli spojiti i Jemen s Indijom.
Sustav podovnih kabela je dominirao ponajprije u Velikoj Britaniji odakle se poslije širio i prema svim ostalim dijelovima svijeta – Singapur, zemlje dalekog istoka, Australija, dok su prvi transpacifički kabeli postavljeni 1902. spajajući Havaje s Filipinima.