Priče iz Gane: “Probati jug k’o zrno grožđa s dlana bogorodice”

ghanadupla

Iako sam prethodno znao da ću biti stanovnik crnog kontinenta kroz naredna tri mjeseca, došlo je do miješanja osjećaja kako se bližilo vrijeme napuštanja zračne luke. S jedne strane ostaje ono poznato – materinji jezik, ljudi, hrana, kultura i slično, a putuje se u nešto što mi je oduvijek bilo fascinantno, u neki drugi (ili treći) svijet, u nešto što se treba doživjeti. U krajnjem slučaju, još smo mi mladi, svi ćemo sebi nekad uplatiti, ili biti članovi organizacija koje će nas odvesti u Pariz, London, New York ili slično, ali hoće li tko biti lud pa uplatiti da ide u Ganu? Sumnjam. Pa idemo vidjeti jel Afrika samo ono što prikazuju na National Geographicu ili ima stvari koje i nama mogu poslužiti kao benchmarking.

U Istanbulu već druga priča – „Fuck, idem u Afriku“. Nema više povratka, nema ni šale. Već po strukturi ljudi vidiš da si se upustio u putovanje svjetskih razmjera, da si na drugom kontinentu, da je daleko kuća moja i put do nje.

I tako prođe i taj let. Spuštanje na svjetski poznati Kotoka National Airport je vozač odradio više nego s osjećajem (da ti bubrezi ispadnu). Po izlasku iz aviona, prvi zaštitni znak Gane, a vjerojatno i cijele Afrike – izuzetno težak zrak i sparina. Nakon tog prvobitnog zapljuskivanja zrakom koji ima neki poseban, riječima neopisiv miris, u glavi mi je bilo „OK, do ujutru će ovo proći. Noć se bliži, slijedi zahlađenje“. Malo morgen, svaki dan ista priča. Ono što mi se još urezalo u pamćenje bila je slika od par vojnika, redovnih zaposlenika aerodroma, koji stoje tamo s kalašnjikovima u rukama. Kasnije sam uočio da je to standardna oprema i njihove policije tako da nema brige i da se prvobitna zabrinutost može riješiti stihom „Smiri se Edo, sve je to u tvojoj glavi“.

Ujutru, buđenje. Kad provedeš 5 godina u studentskom domu, navikneš se već da kad otvoriš oči vidiš ustaljeni nered na stolici, stolu i cimera koji bezbrižno spava i sanja da je prošao najteži ispit uz blagi, sanjivi osmijeh. Cijeloj situaciji poseban ton daje kosilica ispod prozora ili dostava svježe, lijepe hrane koja je stigla u menzu. Znači, otvaram oči, nema cimera, za brigu mi je.Pogledam kroz prozor, nema kamiona za dostavu, samo palme i radnici druge boje kože koji idu na posao. Fuck, ja sam u Africi.

Prva vožnja taxijem. Sigurno da sam izgledao kao Alisa u zemlji čuda, fasciniran apsolutno svime. Ogromna je tu razlika što se tiče svakog segmenta. Unutar pedeset metara možeš vidjeti čovjeka s kilom zlata oko vrata i nekoga tko leži ispod mosta doslovno uvenuo od gladi, Porsche Cayenne-a koji lagano prolazi pored kombija nalik na film „Tko to tamo peva“ u kojem sjedi 15-ak ljudi izmučenog lica gdje je osmijeh događaj (budući da nemaju javnog prijevoza i ZET-a, ovo je vrlo čest način grupnog prijevoza nižeg staleža zbog cjenovne pogodnosti,), shopping centara kojih se ne bi postidio ni Zagreb i ljudi koji na ulici prodaju tri para cipela, asfaltiranih cesta i makadama itd itd. Kada se upali crveno svjetlo na semaforu, kreće show uličnih prodavača. Idu od auta do auta i prodaju sve, ali SVE.

ganapredsjednickapalaca

Tu možeš naći od baterija, presvlaka za aute, daski za WC školjku, tradicionalnog voća, bonova za mobilne uređaje, geografskih karti, cd-ova, satova marke Holex itd. Još jedna stvar vrijedna divljenja – žene sve nose na glavi. Kako – veze nemam. Pa braco moj, koji je to balans, koja tvrdoglavost. Imao sam priliku kod sebe na Facebooku vidjeti kad neka djevojka napravi dvoje jaja na oko, uslika, stavi na zid i sama za sebe još napiše „Žena, majka, kraljica“. Možda, u nekom paralelnom svemiru. Ove žene i majke nerijetko na glavi nose nešto, u rukama još po jednu stvar i dijete na leđima poput školske torbe. Da im je našu tehnologiju i stanje svijesti, a ovu volju, tko bi im stao u kraj.

Nastavno na promet, vlada situacija urednog nereda. Neka striktna pravila ne postoje. Prednost na cesti, ubacivanje u drugu traku, vezanje – strani pojmovi. Ali u svemu tome tu još nisam doživio da vidim sudar. Štoviše, nema tu niti srljanja, niti psovanja drugom jer ti je na očigled svih uzeo pravo prvenstva prolaza i psovanja majke i tebi i onom što ti je dao vozačku. Sve se to tako mirno prihvaća, kao bogomdano. Svaki treći automobil nema uredno stavljene registracijske oznake nego one vise, privezane nekom tankom špagom, očekujući svakog trenutka da će pasti. Taksisti funkcioniraju na principu cjenkanja jer kad vide bijelca, očekuju zaraditi masne pare. I vrlo često ne znaju ni oni sami gdje voze, samo nek se vrti.

Kad smo kod te smirenosti, sve im prevladava u laganom, letargičnom tonu. I kad se svađaju nema tu dizanja tona nego imaš osjećaj da je svatko uvažio svačije mišljenje i da se dalje može nastaviti kao da ništa nije bilo. Ista situacija je i u kafićima, prodavaonicama i drugim objektima gdje je gužva. Samo polako, ma đava odnija prišu. U toj svoj smirenosti i dobroćudnosti, oni se pomalo i pogube. Doživio sam situaciju gdje naručiš jedno, dobiješ drugo, dio toga se zaboravilo a na kraju ti naplati nešto skroz treće. To je situacija u kojoj bi volio da su te htjeli „zajebati“ jer bih imao razloga se posvaditi sa njima. Međutim, znaš da nije tako, da je to jednostavno stvar neobjašnjive smušenosti.
Bijelce gledaju kao na nešto cijenjeno.

Dok prolaziš ulicom osjetiš poglede na sebi, mladi školarci, svi redom uniformirani, ti mašu kad te vide, zaposlenici stidljivo pričaju s tobom, a vani dobiješ milijun pogleda i pozdrava, naivno se pitajući od kud se znamo. U jednoj rečenici osjećaš se vjerojatno onako kako se ljudi crne puti osjećaju kad dođu kod nas. Tako nas gledaju u većini dijela grada osim u popularnim slamovima. To su sirotinjske četvrti građene bez ikakvog plana u kojima ni danas nema struje. Do prije par godina tu se nisi smio zaustaviti na pet minuta jer bi bio opljačkan. Tu prevladava strašan smrad, središte su i sjedište raznih bolesti i to je jedini dio grada gdje nema električne energije.

Unatoč tome, njihove trgovine su okrenute prema cesti, u potpunom mraku, nadajući se da će užicati koji Cedi legalno, a ako staneš kupiti nešto, vjerojatno i ilegalno. Ispred trgovina sjedi masa ljudi, nešto slično kao kod nas ispred mjesnih zadruga, a možda i kod njih taj sloj sjedi ispred s klasičnom pričom dok drži cigaru u ustima: „da je meni sto hiljada kuna, pa brate šta bih ja napravio“.

Ovo su bili prvi moji dojmovi iz Gane, najsigurnije i najuređenije afričke zemlje. Svjestan sam da nisam još niti zagrebao po površini svega onoga što bih mogao i htio. Nadam se da ću i dalje ostati fasciniran i da i ovdje, kao i u svakom drugom gradu na svijetu postoje dvojica momaka kojima je profesorica rekla, nakon što su ometali sat: „Zadnja kupa vani“, a oni otvorili prozor, uzeli zadnju klupu i izbacili je vani. Probat ćemo ih pronaći.

Za esava.info: Matej Budimir

Provjeri ovo!

603941_434131233307297_2013128586_n

Zaklada Ana Rukavina održava 6. Dan otvorenih srca

Zaklada Ana Rukavina održava 6. Dan otvorenih srca   Zaklada Ana Rukavina i ove će ...