Priče iz Gane: Kraljević i prosjak

 

Prošlo je dosta vremena od mog posljednjeg javljanja. Nakon uvodne priče, moje fascinacije prašnjavim putevima, teškim zrakom i ostalim nuspojavama koje čovjek može vidjeti samo u Africi, preko opisa noćnog života, došlo je vrijeme da bacimo pogled na druge dijelove ove zemlje, osim Accre.

Tako nas je put odveo do nacionalnog parka Kakum u Cape Cost-u. Divljina, šuma, pokoji zvuk majmuna…mogu vam reći da nije isto kao kad ulaziš u našu šumu s nadom da ćeš vidjeti kojeg umiljatog zečića ili u najgoru ruku lisicu koja se boji svoje sjene. Naime, na ovom prostoru koji pokriva oko 350 kilometara četvornih, što se faune tiče, žive malo opasnije životinje tipa slonova, leoparda, nilskih konja itd. Ne bih sve nabrajao jer će vjerojatno i obitelj čitati članak pa će onda biti sikirancije (kad već nema hladnog betona gdje bi dobio prigovor ako sjedneš, i ako ne moraš nositi potkošulju, ovo je dobar razlog da prigovore). Vlaga je užasna, kad kući dođeš u tri vode se moraš ispirati, al’ ajde i to se treba iskusiti.

Nacionalni park je prepoznatljiv i po visećim mostovima, gdje na pojedinim dijelovima visina dostiže i do 50m. Dakle, samo ti, put od nekih 20-30 metara i dvije špage koje te dijele od ponora. Kažu da nitko nikad nije pao s toga. Istina, ali prije nije bilo toliko smatphone-a kao danas i mangupa koji bi htjeli snimiti taj hod po ljuljajućoj mašineriji, tako da se šanse za posljednji pozdrav povećavaju. Ne bude čovjeku svejedno, ali se tješiš činjenicom da ako budeš prvi u povijesti koji je pao, bar ćeš biti u lokalnim vjestima taj dan, trenutak slave na pomolu, kakve – takve.

Obišli smo taj dio nacionalnog parka, okrijepili se kokosom i kakaovcem, te se dalje zaputili prema staništu krokodila. Gledaš u tu zvijer koja je vjerojatno starija od vatre, njezine ljuske i kožu debelu kao u ratnih profitera, kontaš se koja je to snaga. Vidio sam ja njih u cirkusu, zološkom vrtu, ali nikad u prirodnom staništu. E sad, atrakcija je ako dođeš do njih, diraš ih i slikaš se sa njima. Ma može, nije problem, preživio sam rat, preživjet ću i ovo. Iz ovog kuta gledanja, ne znam bi li opet. Znači stojiš od te zvijeri par centimetara, diraš je, jedno ti je oko na njoj, drugo na fotoaparatu s umjetnim smiješkom. Da se okrenuo, u idealnom slučaju bi se dogodio scenarij „zbogom prvi nerođeni sine“, a u nekom realnom „zbogom prvi rođeni sine“.

Nakon toga put nas je odveo u dvorac Elmina, u samom gradu. Iz tog dvorca robovi su odvođeni na „službu“ u Europu, odakle su dalje transferirani na polja Južne Amerike gdje su proizvodili i slali dobra natrag u Europu. Na neki način te prođe jeza kad znaš da stojiš na mjestu gdje su dovođeni u lancima, gdje se za njih odvijala dražba, žigosanje, mučenje, odvođenje majki od djece, a zašto…“jer su se carevi igrali rata“- Fascinantno je biti dio te povijesti, hodati koracima koji su ostavili trag u povijesti čovječanstva, biti moderni svjedok gubljenja nečijeg identiteta.

 A izgubio sam ga i ja taj dan. Naime, da se vratim na priču iz nacionalnog parka. Tu sam bio s dva prijatelja, jednim lokalcem i jednim Hrvatom. Dok smo se odmarali na klupi, tu su bili prisutni i stariji, domaći ljudi, koji vjerojatno nisu nikada otišli iz Cape Cost-a jer je to nerijedak slučaj u Africi. U jednom trenutku, naš lokalni prijatelj zaposjeo je s njima neku priču. Shvatili smo da se radi o nama. Kasnije, kada nam je ispričao šta im je rekao, ličilo je na scenarij filma „Ace Ventura . kad priroda zove“.

Naime, tu u blizini postoji grad Winneba. Obrazovane, decenijama poštovane obitelji još uvijek u Gani imaju poseban, recimo „kraljevski“ status. Jedna od tih obitelji je i obitelj Gathi. E sad, kao nasljednik možeš doći na temelju familijarnog odnosa ili posebnim nekim dostignućima. Nas je taj prijatelj predstavio kao buduće kraljeviće tog predijela zemlje čije ustoličenje bi trebalo biti sljedeći tjedan na temelju naših posebnih dostignuća. Prijatelj, Hrvat, koji je od mene stariji dvije godine predstavljen je kao moj otac, iako je stariji samo dvije godine od mene, te kao budući prijestolonasljednik, Nana Gathi 13.. Za par godina stiže vrijeme Nane Gathi-ja 14. aka Mateja.

Profil ljudi koji ovo slušaju sam prethodno opisao, ali ipak nisam mogao vjerovati da vjeruju u to, Štoviše, pohvalili su nas, rekli da su već čuli za nas te potvrdili svoj dolazak sljedeći tjedan na ceremoniju ustoličenja. Usput su nas zamolili da sljedeći put dođemo sa svom procedurom koja dolikuje našoj obitelji, tj. da počastimo njihov kraj tim činom. E sad…da meni ovo neko priča, ne  bih vjerovao, u mjestu otkud dolazim komentar bi bio „aj majke ti ne seri“, a u nekim kulturnijim sredinama „šta je bilo kad si se probudio“. Al eto, dogodilo se, ko prerživi pričat će.

Na par dana sam eto bio budući kraljević, ali ako se vratimo par tjedana unazad, porijeklom sam dotakao dno. Radi se o tome da sam u razgovoru s jednim građaninom došao do teme od kud je tko. Rekao sam da sam iz BiH i doživio osjećaj kakav do tada nikad nisam i ne vjerujem da ću. Na moju izjavu porijekla, pitao me je, gledavši tužnim pogledom, doslovno: „Jel to tamo gdje narod ratuje i gdje se loše živi?“ Ostao sam skamenjen. Nebitno što on ne zna da mi ne ratujemo više, ali kad ti jedan čovjek iz ovog dijela svijeta to kaže, dođe ti da pustiš „Dotako sam dno života“ i udaraš glavom u zid. Nasmijao sam se, objasnio mu situaciju, ali osjećaj prilikom tog osmijeha i objašnjavanja ne mogu opisati.

Znao sam i znam da će to biti jedan od onih osjećaja koji ostaju u meni zauvijek, neka rupa neprevodiva u tekst. Opsovao sam svima (ne izostavivši ni sebe) koji su imali i jedan promil utjecaja na takav imidž zemlje, a sad kad pogledam situaciju, padne mi na pamet scena iz  Oscarom nagrađenog filma „Ničija zemlja“ kad Branko Đurić kaže: „Jebi me ako ovaj zna đe nas vodi“. Tko? Na vama je da odredite.

Za esava.info: Matej Budimir