Marina Radoš: Mama u publici

Sjećam se.

Uvijek su bile predstave za Majčin dan. Mame bi ponosno ulazile među  publiku dok mi brndžavi i uplakani iza zastora čekamo svoj red da mami nešto izrecitiramo.

Mama bi sjedila u publici držeći našu jaknu i prste u figama da se ne upišamo na pozornici.

Trema bi obuzela kičmu. Mali dlanovi bi se preznojili i namjestili bismo neku bezvoljnu facu kada bi nas učiteljica fotografirala prije nastupa.

A majka bi čekala dolje. Bodrila nas i kad smo bili najgori od sve djece koja recitiraju.

I onda se mama, od spasitelja iz publike, koji nas čeka poslije predstave i poljubi kao da smo bili baš super, dadne nam kolu i bombone, odjednom pretvori u monstruma s kojim se koljemo čitavu srednju školu.

Odjednom smo mi pametniji od nje.

Odjednom je ona zatucana. Konzertvativna. Odjednom je stroža nego ikad prije.

I onda kada nas strese život, kao ona prva trema u kičmi dok smo recitirali loše naučenu pjesmicu, majka se opet pojavi u publici držeći naše stvari i čekajući nas.

Mama miriše isto čitav život. Miriše i kad ne stavi nikakav parfem.

Mama voli isto čitav život, bez obzira dolazimo li doma u 11 ili u 6 ujutro.  Mama se svaki dan pita jesi li išta pojeo. I svaki put kad zahladi najradije bi ti sama spremila potkošulju.

Mama misli na tebe i kad je se ti jedva sjetiš.

Kažu da od trenutka kad postaneš mama prestaneš biti sve ostalo. I samo si mama. Dok si god živa.

I mama te uvijek  gleda kao onu malu bebu koja je revala svako pola sata noću.

Uvijek te želi čuvati i držati za ruku kao onu pokvarenu curicu kojoj je specijalnost iskočiti na ulicu pred jureći automobil.

Uvijek želi znati da si sit, kao ono dijete koje je preklinjala da pojede čorbu.

Majka sjedi u publici dok se igra predstava našeg života. Osmjehne nam se da prođe struja u kičmi. Plješće nam. Podiže nas. Voli i obožava.

U nedjelju je opet Majčin dan.

Jebeš ga, treba nas danas nešto podsjetiti na majku.

Jeste li se ikada pitali zašto nema ‘Dan kćerka’ ili ‘Dan sinova’?

Zato što je majkama svaki dan dan njihove djece. Svako jutro –  jutro njihove djece. Svaka potrošena marka je pitanje: ”Ima li ona danas?”

Svako lijeganje u krevet je pitanje ”Gdje je moje dijete večeras, pošto bi nazvalo?”

Mame drage, sretan vam Vaš dan.

Shvatit ćemo mi vas jednom. Kad budemo držale fige da se ne upiša na pozornici dok recitira.