Work and travel USA: Od trnja pa do zvijezda!

Program Work and Travel USA omogućuje studentima iz cijelog svijeta da tijekom ljetnih mjeseci borave u Americi i obavljaju, zajedno s američkim studentima i studentima drugih zemalja širom svijeta, poslove sezonskog karaktera kod poslodavaca unutar svih 50 država.

Radeći sezonske poslove do 4 mjeseca, studenti mogu sebi osigurati dobru zaradu. Program je posebno popularan, jer omogućuje studentima da zarade novac za sljedeću godinu studiranja ili ga pak potroše na putovanje kroz Sjedinjene američke države.

Jedan od onih koji se okušao na put ‘preko bare‘ je i Mario Cazar, poznatiji pod nadimkom Caz,  bivši stanar Studentskog doma Stjepan Radić te magistar nutricionizma. On je posljednje dvije godine svoje ljeto proveo u Coloradu, a ni ove godine neće biti drugačije.

Kako si čuo za ovaj program, odakle Amerika u tvom životu?

“Za program sam čuo na trećoj godini faksa, između predavanja sam razgovarao s jednom prijateljicom koja mi je rekla – Ajmo u Ameriku! Iskreno, to mi je bilo na kraj pameti. Nisam mrdnuo iz države prema Europi, a kamoli negdje dalje. No, uporno me nagovarala i objašnjavala kako postoji Work and Travel program gdje radiš tri mjeseca, zaradiš i onda putuješ. Nagovorila me i na kraju sam odlučio otići na to informativno predavanje.”

Nakon tjedan dana je posjetio navedeno predavanje poslije kojeg je ostao očaran Amerikom i sebi rekao: ,,Moram ići!” Informativno predavanje se održalo u drugom mjesecu i trebalo je skupiti dosta novaca i obaviti papirologije pa se nije uspio spremiti za tekuću godinu. Odlučio je svoje ljeto posvetiti radu kako bi zaradio i tako se iduće godine mogao prijaviti za Work and Travel u Americi: ,,Zaradio sam novce, uštedio i bio sam spreman za put.

Prijateljica koja me nagovarala da idem s njom je odustala pa sam odlučio ići sam pod svaku cijenu. Na kraju mi se priključio i moj prijatelj Vinko.”

Što si sve ispunjavao i koliko ti je dugo trebalo da se prijaviš i pripremiš svoj put?

Svaka od sponzorskih agencija zahtjeva od tebe ispunjavanje prijavnice i aplikacije na njihovim stranicama, slanje životopisa, uglavnom može se reći kreiranja vlastitog profila.
Što se tiče ”birokratskog” puta, on se sastojao od dosta papirologije koju je morao prikupiti za agenciju. Obavio je intervju kojim je potvrdio svoje poznavanje engleskog jezika. Što se tiče troškova, oni su se kretali u sljedećim okvirima: prijava 100 eura + 200 eura, osiguranje 250 eura, viza 200 dolara, troškovi povratne karte za istočnu obalu 5000 kuna, džeparac od nekih 300-400 dolara: ,,Ja sam osobno išao sa 120 dolara, iako preporučujem nešto veći džeparac. No, nisam mogao priuštiti više kako sam zaradio 7000 kuna, a 6000 kuna sam još bio posudio pa nisam mogao dodatno previše izdvojiti. Ali sam bio odlučan da idem pa kud puklo da puklo.”

Što se tiče potrage posla, nju možete obaviti ili preko agencije ili vi sami: ,,Osobno nisam htio ići preko agencije jer bih onda bio cijelo vrijeme vezan za jedan te isti posao te u slučaju da mi se ne sviđa, ne bih ga mogao mijenjati. Odlučio sam sam krenuti u potragu. U početku sam bio dosta izbirljiv i tražio posao od nekih 10 dolara/satu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i odgovori nisu stizali,sve sam više smanjivao kriterije te sam se prijavio na sve moguće poslove sa satnicama od 3-4 dolara/satu. Bilo mi je bitno samo da odem u Ameriku.”

Poslao je više od 600 molbi za posao, a odgovor je dobio samo na tri: ,,Dva mjeseca sam tražio posao dok se neki nisu javili. Jedan od odgovora koji je pristigao bio je tipa: “A možeš li doći sutra na razgovor u downtown NY?“.

Potvrdan odgovor sam dobio iz malog mjesta u Coloradu po imenu Creede, gdje bih radio kao konobar uz satnicu nešto veću od 4.5 dolara/satu. Smještaj sam morao sam platiti, oko 300 dolara mjesečno. Kad se sve zbrojilo, nije mi i nešto puno novaca bilo u planu zaraditi, al’ hej! Idem u Ameriku!”

Na naš upit o važnosti agencije koja posreduje u cijelom procesu, Caz naglašava da je agencija jako važna jer ona garantira i Vladi SAD-a za vas, ali i vama za posao i sigurnost. Agencija je i vrlo važna jer je bez nje nemoguće dobiti radnu vizu. U SAD-u ima gotovo 11 milijuna ilegalnih imigranata što je dosta velik broj s obzirom na ukupnu populaciju. Upravo zbog toga SAD ima stroge mjere sigurnosti.

Put prema Creedu.

,,Dobio sam posao. Sve sam sredio. Do tada sam svojima govorio da ću ići u Ameriku. Odgovori su često bili u stilu – Dobro, ajde ti. Samo ti daj. Svaka čast. No, kada sam rekao da sam našao posao i kupio kartu onda su me tek nekako shvatili za ozbiljno”, priča nam Caz. Oduševljenje u obitelji i kod prijatelja je bilo veliko. ,,Lakše im je palo kada im je rekao da prijatelj Vinko ide isto sa njim, pogotovo kada je to rekao svojoj majci, jer ipak je jednostavnije kad imaš nekoga kraj sebe.

Put je trajao dosta dugo uz mnoštvo premještanja. Najprije put od Zagreba do Beča od sat vremena, zatim Beč – New York u trajanju od 6 sati gdje je 6 sati čekao let za Denver kamo je putovao oko 3-4 sata. U Denveru je prespavao na aerodromu jer si nije mogao priuštiti hotelsku sobu. ,,Iz Zagreba sam krenuo u 6 ujutro, a u Denveru sam bio u 11 navečer – zbog vremenskih zona ne djeluje toliko puno.”

Iz Denvera je busom 5 sati išao u Alamosu gdje su po njega došli budući šefovi s kojima se prethodno dogovorio da će ga tu pokupiti i odvesti u Creede, vožnjom koja je trajala gotovo dva sata. Sve skupa put mu je trajao oko 45 sati kroz 8 vremenskih zona.

Dolazak u Creede je bio prava promjena: ,, Creede se nalazi na 2600 metara nadmorske visine. Malo me boljela glava zbog nespavanja, vremenskih zona, visokog tlaka. Morao sam piti puno vode. Trebalo mi je oko 24 sata da se u potpunosti priviknem na novi ambijent. Sutradan sam počeo odmah raditi – točno u podne.”

Amerikanci su poznati po visokim napojnicama, to je neko nepisano pravilo. U to se uvjerio i Caz:,, Nepisano pravilo je da od ukupnog računa dobiješ 15% Ukoliko dobiješ manje od 10% onda su gosti škrti ili si ti nešto dobro zeznuo. Meni su napojnice išle jako dobro već od prvog dana. Najviše što sam dobio je bilo kada sam za račun od 200 dolara, dobio 400 dolara.”

Dnevno su radili 7 sati: ,,Htjeli smo još više raditi, ali nije bio dovoljan opseg posla. Prosječna dnevna zarada je bila oko 100 dolara. S obzirom da je to manje mjesto, manje smo i trošili. Imali smo plaćen ručak, a za doručak smo uglavnom kupovali pahuljice. Nas 10 je živjelo u jednoj kući te smo večeru kupovali zajedno.”

Hrana je poprilično jeftina, navodi Caz: ,,Primjerice, tucet (12) jaja je bio 2 dolara. Galon mlijeka (3,78 L) je oko 3 dolara. Neke su stvari naravno skuplje, ali ove osnovne su imale sasvim pristojnu cijenu. Tjedno smo trošili oko 30 dolara na hranu. Najviše se trošilo na pivu – oko 30 dolara dnevno”, priča nam Caz kroz smijeh.

,,Nakon gotovo 3 mjeseca rada, bili smo puni para i mogli smo raditi što smo htjeli. Našli smo još dva Hrvata te smo odlučili novac potrošiti na putovanja. Skupilo se nas 4 i prvo smo išli u San Diego gdje smo iznajmili apartman i auto. Vozili smo se kroz Californiju, San Francisco, Las Vegas. Poslije smo bili i u Miamiju i New Yorku”, priča nam Caz.
“Doma sam se vratio sa pozitivnom nulom! Čak i onaj mobitel kojeg sam kupio sam izgubio na Miami Beachu, eto ti sreće!”.

Caz se ipak vratio s nečim, a to je veliko iskustvo, brojna poznanstva, s novim prijateljima i bogatijim životopisom.

Iduće godine je Caz bio postavljen za voditelja restorana u kojem je prve godine konobario: ,,Amerikanci cijene rad, ali i mi jer je puno više plaćen nego kod nas. Tražiš svakakve poslove, radiš sve. Ako si marljiv, primijete te. Osobno sam kao menadžer ove godine nekoliko WC-a odčepio, kužiš?

Bit je raditi stvari koje nitko drugi neće, ili su prezahtjevni ili su previše prljavi ili nisi zamislio sebi da ćeš to raditi u Americi. To je ono što rade vođe i šefovi – ne šefuju nego pokazuju primjerom i prave put da ga ostali mogu slijediti“, ozbiljno će Caz.

Šefica je to prepoznala već prve godine te je pred kraj preuzeo vođenje kuhinje, bio konobar, ali i nešto kao housekeeper, pregledavao je rezervacije apartmana i quad-ova, javljao se na telefon. “Bio sam neka vrsta asistent managera da bih naredne godine vodio cijeli restoran, mogao povesti svoju ekipu i zaposliti ih”. Što se na kraju nije baš ispostavilo kao najbolja opcija jer je jedno prijateljstvo a drugo je kad si šef svojim prijateljima.

Uglavnom jedno sa drugim ne ide. Caz ove godine ide treći put, i ostat će kaže, duže: “A vidi, situacija je u Hrvatskoj takva kakva je, ja u svojoj struci trenutačno i ne mogu puno očekivati od posla, šefica mi je ponudila da me dovede na drugu vizu, onu koja traje godinu dana, i iskreno da ti kažem, uvjeti su takvi da se uopće nisam premišljao”.

Imaš li kakve savjete za one koji se predomišljaju u vezi odlaska?

“Ukratko, otiđite! Cijena programa, karte i općenito koliko uložite u cijelu vašu Ameriku je ništa jednom kad se vratite sa pet puta bogatijim životom i CV-om nego prije 4 mjeseca. Radite, zaradite te novce, posudite ih i skupite ih kako god znate i umijete, jer jednom kad se vratite žaliti ćete što niste ranije otišli. Uložene novce ćete u 90% slučajeva vratiti već prvih mjesec dana rada, samo treba skupiti hrabrosti i krenuti popunjavati aplikaciju i nazvati doma da idu na bankomat.

Želim vam preporučiti da se pripremite na rad, puno rada, plača, bijesa, kidanja živaca i mržnje, ali isto tako se pripremite na sreću, veselje, smijeh i najljepše ljeto u svojim životima, a i postoji mogućnost da Vam se otvore i neka druga vrata, ona vrata za koja niste znali da uopće i postoje dok niste napravili taj korak i izašli iz vaše komfort zone te se zaputili prema zvijezdama. To Vam garantiram!

Nas je ova priča fascinirala! Dokaz je da se upornost i rad isplate! Caz, sretno i ove godine, a svima ostalima poručujemo da se prijave što prije! Vrijeme leti!

www.esava.info