Studentski život: Varšava vs. Zagreb

6

Kad sam došla u Zagreb u nevjerici sam promatrala kako mladi ljudi ne iskorištavaju sve mogućnosti koje su im pružene. Vjerojatno je tako sa svim domaćim studentima – kad si u gradu kojega dobro poznaješ, ne tražiš nova mjesta i raskriljenih ruku prihvaćaš naviku.

Hrvatski studenti govore da im je mnogo stvari skupo. Smatram da je to racionalno stajalište zbog ekonomske krize i posljedica koje za sobom potiho donosi, ali ni  u Poljskoj nije bolja situacija. Štoviše, ondje ne postoje popusti i subvencije kao u Hrvatskoj.

Sport je u Hrvatskoj, bez zadrške mogu reći, povoljniji. Kao primjer mogu izdvojiti fitness ili plesni tečaj u dvorani studentskoga doma Stjepan Radić koji ne koštaju mnogo, dok u Varšavi za dva sata fitnessa u tjednu treba izdvojiti najmanje 250 kuna. Za one koje ne oduševljava takva vrsta, postoje drugi izbori za održavanje kondicije i jačanje tijela – trčanje po nasipu ili vožnja biciklom. Svoj sam kupila na Hreliću. Već je bio dotrajao, ali ga nisam štedjela. Vozila sam ga do fakulteta dokle god su mi dopuštale vremenske (ne)prilike bez obzira na to što staze nastanjene vječnim šetačima završavaju usred ceste bez upozorenja, a vozači automobila te gledaju s visoka.

U okolici moga rodnog gradu ima mnogo staza, ali ne i u središtu. Iznimno je popularno iznajmljivanje bicikli, ali i problematično traženje parkirnog mjesta. Ispred najvećih fakulteta poput Pravnoga, Fakulteta novinarstva i političkih znanosti ima ukupno (možda) desetak mjesta. Ispred samoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu više ih je nego ispred svih naših. Nažalost, jezera poput vaših u okolici Varšave ne postoje ili su toliko zagađeni da me začudio stav o „prljavome“ Jarunu.

Menza u Varšavi  ne postoji. Postoji vrsta restorana u kojima jedan obrok košta od 15 do 50 kuna bez pića (6.50 kuna više Vam ne djeluje skupo?). Nemaš izbora među najdražom vrstom mesa i najzelenijim povrćem – jedeš ono što je navedeno u meniju koji je svaki dan isti. Preostaje ti jedino maštati o jogurtu kao dodatku svakidašnjoj prehrani, ali i on je skuplji nego u dućanu. Slastičarnica na Savi neophodno je mjesto susreta – još jedna u nizu stvari koja kod nas ne postoji.

Studentski su domovi u Varšavi na veoma niskoj razini i pritom naglašavam da to nije princezino mišljenje koja treba živjeti u hotelu. Najbolji, najnoviji i renovirani ne mogu se uspoređivati sa sobama 11./12. paviljona na Savi. Osim dodatnih cimera žohara koji ne pomažu u plaćanju stanarine, upoznat ćete se s poviješću Poljske (čitaj ‘kako su živjeli Poljaci tijekom 70-ih godina’). Prisjećam se priče djevojke iz Slovačke kojoj sam bila mentorica u Poljskoj. Dezinfektori su ju probudili rano, bez objašnjenja na engleskom jeziku koji je bio jedino sredstvo sporazumijevanja, i počeli istrebljivati žohare – oni u maskama, a ona na krevetu u pidžami. Osim toga,  ljudi se druže najčešće unutar svojih soba.

Ne organizira se ništa poput Radićevih dana, ljudi ne sjede vani ljeti uz zvuke gitare niti se grudaju. K tome, moram dodati da piće u parku u Varšavi može koštati toliko da ti lisnica to više nikada neće dopustiti. Imamo samo studentsku proslavu, Juwenaliu, ali su koncerti svake godine skuplji (doduše, manje svirke i štandovi na kampusu su još uvijek besplatni ili jeftiniji). Studenti se ,dakako, bune – da, poljski studenti jednako kao i hrvatski nemaju novca, a ono što se čuje o poljskom Disneylandu za vrijeme krize, uvjeravam Vas, nije istina… Long story short, domovi kod nas su manji, imamo ih 7, a u najvećem je oko 800 mjesta. Mjesto u onome najboljem košta oko 100-150 eura za domaćeg studenta.

U Varšavi švercanje u prijevoznim sredstvima nije poznata situacija zbog toga što  više vrijedi kupiti kartu nego dobiti visoku kaznu. Studentska karta košta 50 zł (oko 90 kuna), uobičajena 100 zł, a bit će još skuplja. Kontrolori (zvani kod nas kanar – usporedba s kanarincem) nisu uočljivi i odjenuti u uniforme. Karta nam je na studentskoj iksici. S njom imamo poneke popuste poput karte za kino koja košta od 17 do 25 zł (oko 30 do 45 kuna).

U Zagrebu, kartu sam za tramvaj imala samo jedan mjesec zbog toga što su mi prijatelji rekli da, kada dođe kontrola, trebam govoriti isključivo poljski i nikome ne pokazivati hrvatske  dokumente.  Još jedna stvar, po zimi tramvaji u Varšavi VOZE! Koje iznenađenje kada sam nakon prvog snijega morala pješačiti do središta grada po snijegu do koljena! Kad se u Varšavi kaže da je situacija na cestama užasna, u Hrvatskoj bi se to smatralo bajkovito uređenim gradom.

A sad nešto o uvijek siromašnim studenatima, slobodnom vremenu i izlascima… U Zagrebu ima neosporivo zanimljivijih ponuda. Postoji mnogo besplatnih raznovrsnih radionica na koje mogu dolaziti strani studenti. Osim toga, tu su koncerti organizirani vani s besplatnim ulazom, festivali vatrometa, Jarun piknik festival, Bundek fest, Ljetno kino Gradec, Ljetno kino na Jarunu, Ljeto na Štrossu, privremeni događaji na Zrinjevcu, Britancu ili na glavnom trgu (da, znam, ne sviđa se svima velik šator po zimi ili manji štandovi po ljeti, ali grad živi).

Noćni život izgleda drukčije. Ulaz u klubove je skuplji nego u Varšavi. Ima ih mnogo… Ljubitelj bilo kakve vrste glazbe naći će nešto za sebe. I mi imamo nešto poput cajke (znam pjevati mnogo takvih balkanskih hitova jer najlošija cajka je bolja od poljske vrste takve glazbe zvane disko polo). Imamo mi i svoju Tkalču – Nowy Świat. Može se tamo naći alternativna mjesta s shishom, poznatiji kafići kao i raznorodni restorani te manji klubovi. Svakako, više volim pivnice u Zagrebu. Cijene su promjenjive. Ako poznaješ nekoga tko će te voditi na odlična, a jeftina mjesta, sretan si čovjek. Nažalost, ima sve više i više onih skupljih. U posljednjih godinu dana postoje mnoga nova mjesta gdje se može kupiti votku i pivo za 4 zł (1 euro), ali dobro je znati gdje ti je pivo s manjom količinom vode unutra. Najbolja su mi mjesta u podrumima u kojima cijene nisu visoke, a može se poslušati dobra glazba.

Mnogo ljudi kaže da su Hrvati poznati po tome što ispijaju kavu cijeli dan. Dok sam živjela u Zagrebu kava nije bila skupa, čak je zasigurno jeftinija nego u Varšavi i istovremeno bolja. Postao je to dnevni ritual – nekoliko kava s prijateljima. Ovdje ispijanje kave ne traje toliko dugo, ali studenti se vole okupljati u shisha kafićima, što u Zagrebu nije  popularno. U Varšavi otprilike svaki treći kafić nudi shishu, ali alternativan kafić nije baš toliko alternativan kao Klub studenata na Filozofskom fakultetu. Kava servirana od posebnoga konobara i pogled na zidove na kojima se druže Isus i Lenjin u Poljskoj bili bi  nemogući.

Sve mi se čini da uopće ne volim Varšavu. Istina je da se bolje osjećam u Zagrebu, ali ima i ona nekoliko prednosti, samo ih se moram sjetiti!

izvor: malahrvatica blog

Provjeri ovo!

Kreće drugi ciklus programa Zaba Banking Academy

Nakon uspješno završenog prvog ciklusa, Zagrebačka banka pokreće i drugi ciklus Zaba Banking Academy – …