esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
Kognitivni znanstvenici su još prije nekoliko desetljeća ustanovili kako postoji nekoliko jednostavnih tehnika koje pouzdano mogu poboljšati kvalitetu učenja. Ova saznanja mogu pomoći svakome, od osnovca koji uči tablicu množenja do umirovljenika koji je upisao tečaj stranog jezika. Nažalost, ove tehnike nikada nisu zaživjele u pedagoškoj praksi, jer u mnogo čemu proturječe raširenim uvjerenjima o tome kako se pravilno uči.
1. Mijenjati okruženje
Taman ste uredili prostor za učenje i pomislili da sada samo treba da dobro zagrijete svoju stolicu u miru i tišini? Zapravo, jedna soba uopće nije dovoljna! Učenje na jednom te istom mjestu može dovesti do toga da se na drugim lokacijama teže prisjećamo naučenog.
Mijenjanje okruženja tijekom ponavljanja gradiva značajno poboljšava rezultate učenja. Kako? Mozak tijekom učenja pravi fine vezice između gradiva koje trenutno “ulijevamo” u mozak i vanjskih nadražaja iz sredine u kojoj se nalazimo.
Tako recimo neka godina ostaje uskladištena zajedno s pogledom na žuti ormar, mirisom novog namještaja i grajom iz parkića pred kućom. Ako to isto gradivo sljedeći put ponovimo u knjižnici, gledajući u zelenu lampu i slušajući šapat za susjednim stolom, isto gradivo dobiva nove asocijacije, informacije su obogaćene većim brojem veza u mozgu i tako se bolje zadržavaju u sjećanju. Zbog toga se preporuča da se svaki put gradivo ponavlja u različitom ambijentu.
2. Preplitanje umjesto gomilanja
Iscrtali ste “plan i program” učenja i predvidjeli da sat vremena radite geometriju, a onda sat vremena razlomke? Ili pak ne prelazite na naredno poglavlje sve dok prethodno niste usavršilii?
Mnogo je bolje češće skakati s poglavlja na poglavlje. Ljudi imaju običaj da na određeno poglavlje u gradivu gledaju kao na planinu na koju se treba popeti i prijeći je prije nego što počnu s usponom na sljedeću.
U stvari, stalno skakanje s poglavlja na poglavlje, sa zadataka na definicije, s nepravilnih glagola na konverzaciju i natrag, daje mnogo bolje rezultate. Svako malo postignuće u učenju se na ovaj način smješta između drugih na način, koji u pamćenju ostavlja mnogobrojne međusobne veze između usvojenih informacija.
Važno je samo da su poglavlja koja se isprepliću međusobno povezana u jednu nad-cjelinu – nema svrhe prelaziti sa učenja glavnih gradova na uvježbavanje skala na klaviru, a zatim backhanda u tenisu, jer se naučeno iz toliko različitih poglavlja nikako ne može povezati i ispreplitati u mozgu.
3. Prisjećanje je majka učenja
Smatrate da je strašno to koliko vas profesori “maltretiraju” kontrolnim zadacima i testovima? U stvari, možda bi bilo bolje da vas još češće pitaju i provjeravaju. Zašto, pitate se?
Zato što kopanje po pamćenju u potrazi za odgovorima na pitanja nastavnika nije samo puka reprodukcija naučenog, već zapravo najkvalitetniji vid učenja. Znanstvenici su utvrdili da informacije koje “vadimo” iz sjećanja dobivaju bolji status u našoj moždanoj arhivi, pa im kasnije još lakše pristupamo.
Što se više mučimo prisjećajući se nečeg, to će nam ta informacija ostati bolje sačuvana za ubuduće. U jednom eksperimentu, sudionici su podijeljeni na četiri grupe i svaka je dobila zadatak da nauči isti komplicirani zadatak. Prva grupa je četiri puta učila i jednom provjeravala znanje, druga je tri puta učila i dva puta provjeravala, i tako do četvrte grupe, koja je samo jednom učila i tri puta testirala naučeno. Pogodite tko je najviše naučio? Četvrta grupa, koja je najviše vremena provela u provjeri naučenog i prisjećanju.
Jedna od korisnih tehnika jest da bilješke ne pišete dok traje sat ili predavanje, već neposredno po njegovom završetku. Bit će teško sjetit se svega što je rečeno, ali upravo dok se mozak bude naprezao reproducirati sve što ste čuli, dobar dio toga ćete i naučiti.
4. Nema zaboravljanja
“Zaboravite na zaboravljanje” kaže Bjork, jedan od vodećih stručnjaka za pitanja učenja i pamćenja. Jednom kada nešto naučite, nikada to ne zaboravljate. Međutim, upravo zato što naš mozak ima neograničenu moć skladištenja, kada biste u svakom trenutku mogli pristupiti svemu što ste upamtili, bili biste potpuno izgubljeni u kaosu informacija.
Zbog toga se ono što pamćenje ocijeni kao manje važno, zakopava ispod prioriteta. Kada je nešto dovoljno duboko zakopano, praktično je zauvijek nedostupno. Ali, upravo tu nastupa nevjerovatna simbioza između učenja zaboravljanja. Jer bez zaboravljanja nema ni prisjećanja, koje je preduvjet učenja. Zbog toga nema svrhe obnavljati određeno gradivo odmah nakon učenja, dok proces zaboravljanja još nije počeo.
Ključ je u dobro tempiranom obnavljanju, u sve dužim i dužim vremenskim razmacima nakon prvobitnog učenja. Tajna “kompjuterskog” pamćenja je u savršenom tajmingu za izvlačenje prethodno naučenog gradiva iz sjećanja radi njegovog obnavljanja. To nije lako tempirati – što se duže čeka, uspjeh učenja je veći, ali ako se čeka previše, gradivo će biti suviše duboko zakopano i sve će biti uzalud. Ako se prerano krene sa obnavljanjem, mozgu će biti suviše lako.
5. Iluzija znanja
Bilo da ste zadovoljni učinkom ili mislite da je moglo bolje, svi su izgledi da nemate pojma koliko dobro ste zaista naučili tijekom jednog “grijanja stolice”. To što ste s punim razumijevanjem naučili lekciju koju ste upravo učili ne znači da će vam ona ostati u sjećanju duže od par dana.
Sudbina informacija koje ste upravo “usisali” zapravo je još neizvjesna, i ovisi od budućih koraka prilikom obnavljanja i prisjećanja naučenog. Eksperimenti pokazuju da uglavnom pogrešno ocjenjujemo vlastiti učinak pri učenju. Oni koji najmanje nauče često su najzadovoljniji efektima učenja.
Iluzija znanja rezultat je činjenice da kvaliteta našeg prezentiranja upravo naučenog gradiva nema nikakve veze s njegovom trajnošću u našem pamćenju. Štoviše, “agresivne” tehnike za brzo bubanje kontraproduktivne su za dugoročno pamćenje, ali djeluju efikasno na prvu loptu.
Brzi rezultati ohrabruju, a tehnike kvalitetnog učenja koje se baziraju na prisjećanju i stalnim provjerama znanja u prvi plan stavljanju naše greške i nesigurnosti pa mogu djelovati obeshrabrujuće. A ljudi upravo uče praveći i ispravljajući greške.
6. Svi uče na isti način
Mnogi od nas će probleme u učenju objasniti specifičnim stilom učenja koji “baš nama odgovara”, ali koji nema veze s onim koji se prakticira na fakultetu.
Znanstvenici, s druge strane, tvrde da svi učimo na bazično isti način. Ne postoje vizualni i auditivni tipovi, razlike u učenju među onima koji koriste lijevu ili desnu hemisferu itd. Nijedan eksperiment nije dokazao da određeni ljudi informacije primaju brže i bolje ako su predstavljene bilo vizualno (slikom li grafikonom), zvučno (kada su ispričane) ili kada ono što učimo možemo i vidjeti u prostoru i opipamo. Razlika je u tome koliko tko uživa u određenom načinu prezentiranja materije, ali ne i u rezultatima učenja.
Umjesto da troše vrijeme i resurse da učenje prilagođavaju različitim tipovima učenika, profesori bi se trebali usredotočiti na ono što je zajedničko svima. Dobro tempirane provjere znanja, preplitanje gradiva, pravljenje greški i njihovo ispravljanje kao i mijenjanje ambijenta – univerzalne su tehnike koje pomažu svima.
