Referendum na Savi: Za ili protiv?

zaprotiv

Studentski dom Stjepan Radić je specifično mjesto. Grad od 4500 ljudi gdje se kose razne kulture, dijalekti i razmišljanja. Nedavno je odlučeno da će Hrvati i Hrvatice imati priliku izići na referendum i izjasniti se jesu li za definiranje braka kao zajednice muškarca i žene ili su protiv. Uvažavajući oba stajališta, zamolili smo dva studenta sa Save sa suprotnim mišljenjima da nam argumentiraju svoje stajalište. Antun Kovčalija je ZA, dok je Petar Marević PROTIV.

Krenimo s Antunom koji pita: Zašto sam ZAdrt?

Medijski prostor u Hrvatskoj posljednjih je nekoliko tjedana bio potpuno zauzet temom vezanom uz predstojeći nam narodni referendum. Najveći dio medija, od javne televizije do nekih od najčitanijih portala, od početka je pristrano izvješćivao o ovoj temi te nametnuo raspravu o tome treba li se referendum uopće održati. Pričalo se o milijunima koje se može potrošiti na neke potrebnije stvari, pričalo se o tome kako Hrvatska ima puno ozbiljnih problema od definiranja braka, pričao se o diskriminaciji, kršenju ljudskih prava i netoleranciji. Danas je Ustavni sud tu raspravu, čini se, doveo do kraja.

Refrendum će se održati, on ne zadire u ljudska prava, a najvažniji dio priopćenja Ustavnog suda po meni je sljedeći:  “Ustavni sud na kraju smatra potrebnim istaknuti sljedeće: eventualna dopuna Ustava odredbom prema kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom da svatko u Republici Hrvatskoj ima pravo na poštovanje i pravnu zaštitu svoga osobnog i obiteljskog života te svoga ljudskog dostojanstva.” Za protivnike referenduma, koji i dalje smatraju da odredba prema kojoj je brak zajednica isključivo muškarca i žene zadire u ljudska prava, vrlo je važno da shvate da takva odredba ni na koji način neće utjecati na ono što zapadna demokracija podrazumijeva pod pojmom „ljudska prava“, odnosno na ono što je sadržano u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a, Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavu Republike Hrvatske itd. Dakle, nitko nikome neće zavirivati u spavaće sobe i gledati što tko tamo radi, nitko nikome neće zabraniti da se voli ili da uopće postoji.

 Ovih dana smo bili svjedoci kako se naši pojedini političari doslovno prave ludi i blesavi kad su govorili da referendumsko pitanje krši ljudska prava i nepravedno diskriminira neke seksualne manjine, jer oni znaju, a znaju i svi oni koji žele znati, da je odredba po kojoj je brak zajednica muškarca i žene sve ove godine stajala (i još uvijek stoji) u Obiteljskom zakonu. Svi znamo kako se zakoni mijenjaju, a to je većinom u Saboru. To se nedavno dogodilo u Francuskoj. Unatoč milijunskom pokretu koji se protivio promjeni definicije braka, vladajuća većina je odlučila redefinirati brak. Taj pokret se zove La manif pour tous i ono što je za našu hrvatsku priču najzanimljivije jest to što su taj pokret podržale vodeće udruge homoseksualaca u Francuskoj. Hrvatski pokret U ime obitelji preduhitrio je moguće promjene Obiteljskog zakona i pitanje braka doveo na referendum.

Definicija braka je očito promjenjiva, u zakonima sekularnih država ona nije dogmatski utvrđena i može biti ovakva ili onakva. U Hrvatskoj se našla nemala skupina građana koja misli, smatra, drži, vjeruje da je brak zajednica muškarca i žene te želi iskoristit svoje pravo na izravnu demokraciju, na referendum. Onaj tko bi to pravo uskratio, kršio bi ljudska prava. Argument da je referendum skup je jednostavno bezvezan, jer skupi su i izbori pa nitko ne spominje ukidanje izbora. Ovdje je riječ o demokraciji, a demokracija ne može biti skupa, pogotovo ako se stalno na nju pozivamo i u nju kunemo. Zato ni argument da u Hrvatskoj ima većih problema uopće nije argument, iako je zapravo istina da imamo većih problema. No, govoriti o većim problemima samo onda kada neka druga skupina pokrene promjene u društvu koje se svjetonazorski kose s vrijednostima koje promovira većina medija je licemjerno.

Svi koji tvrde da ima većih problema su dužni nešto i učiniti u vezi tih velikih problema, isto onako kako smo to učinili mi ZAdrti po pitanju braka. Stali smo svojim imenom i prezimenom, OIB-om ili JMBG-om iza onog što mislimo. Dok smo volontirali skupljajući potpise napadali su nas, vrijeđali su nas, palili nam štandove i bacali kiseline po nama. Danas nas sa svih strana mediji nazivaju razno-raznim pogrdnim imenima s još gorim pridjevima, a voditeljici inicijative Željki Markić podmeću na najpodlije načine. Da svi koji pričaju o velikim hrvatskim problemima podmetnu svoja leđa i nešto naprave u vezi toga Hrvatska bi postala raj na zemlji.

Pitanje braka u cijelokupnoj raspravi za sobom je povuklo i logično pitanje posvajanja djece. U vezi  toga treba razumijeti zašto uopće postoji posvajanje djece. Postoji li posvajanje djece zbog parova ili pojedinaca koji ne mogu imati djecu ili zbog djece koja zbog razno-raznih razloga nemaju roditelje? Meni se nekako čini da je odgovor ovo drugo, pa zbog toga posvajanje uvijek mora biti u interesu dijeteta. Stoga, čini mi se vrlo sebičnim reći da postoji nekakvo „pravo na dijete“ koje bi bilo ispred prava dijeteta. Dijete ne smije biti nikakav objekt nečijeg prava, ono je subjekt, živo ljudsko biće koje ima svoja prava. Smatram da je u interesu dijeteta da, ukoliko je to ikako moguće, odrasta u obitelji sačinjene od tate muškarca i mame žene. U Hrvatskoj je to moguće. Na jedno dijete u sirotištu postoji šest bračnih parova koji ga žele posvojiti. Zapravo, takva je situacija svugdje u svijetu, uvijek postoje heteroseksualni parovi koji žele posvojiti. Homoseksualni par koji pošto poto želi posvojiti dijete, jer eto oni imaju „pravo na dijete“, je jako sebičan par ljudskih bića.

Dakle, zašto sam ZAdrt? ZAdrt sam jer je moje ljudsko pravo da budem ZAdrt. ZAdrt sam jer znam kako nastaje novi ljudski život. ZAdrt sam jer taj novi život ima svoja prava. ZAdrt sam jer svako dijete ima pravo na majku i na oca.

Za kraj želim prenijeti izjave Nathalie de Williencourt, lezbijke iz Francuske, osnivačice Homovoxa (jedne od najbrojnijih homoseksualnih udruga u Francuskoj) koja je podržala spomenuti francuski pokret La manif pour tous. U intervjuu danom 11. siječnja 2013., objavljenog na stranici Tempi.it Nathalie je između ostalog izjavila i sljedeće: „homoseksualni par se razlikuje od heteroseksualnog po jednom jednostavnom detalju: homoseksualni par ne može stvoriti novi život“; “Francuskinja sam, lezbijka, većina nas homoseksualaca ne želimo ni brak ni usvajanje djece, a najmanje želimo da nas se tretira na jednak način kao heteroseksualce jer smo različiti, ne želimo jednakost, već pravdu.“; “Mir se gradi u obitelji, a da bismo imali mir u obitelji, potrebno je djeci pružiti najprirodniju sliku i najveću sigurnost koja utječe na rast i odrastanje. Zapravo, klasičan sklad muškarca i žene.”; “Ne možemo tražiti jednakost za situacije koje su različite. Ono što je važno nije jednakost već pravda. To je pravedna nejednakost i nepravedna jednakost“.

I na samom kraju, budući da smo mi studenti akademski građani, želim s vama, svojim sustanarkama i sustanarima, čitateljima esave podijeliti par misli dobro nam znanog Aristotela, koji kritizirajući spartansko društveno uređenje navodi da oni „javno časte puteno združivanje među muškarcima“ te da  „prvotni tvorac priča nije nerazložno združio Aresa i Afroditu.“ (Aristotel: Politika, pr. T.Ladan, Zagreb 1988, str. 57.)

Eto ga na, i on je bio ZAdrt. Možda ga proglase homofobom antike.

________________________________________________________________________

S druge strane je Petar, koji je PROTIV, a to argumentira na sljedeći način:

Jednom je prilikom Bertrand Russell upitan bi li bio spreman umrijeti za svoje stavove. „Naravno da ne bih“, odgovorio je, kažu, britanski filozof. „Na kraju krajeva“, dodao je, „moguće je da sam u krivu“.  Svijet bi, nije se teško složiti, bio mnogo ljepše mjesto kad bismo svi razmišljali sličnije ovom prvaku humanitarizma i bili kritičniji prema vlastitim uvjerenjima. Naročito onda kad ih želimo nametnuti drugima.

Uzmimo, na primjer, građansku inicijativu U ime obitelji. Iako, ako bude sreće, nikad nećemo saznati jesu li oni doista spremni i umrijeti za svoja uvjerenja, čini se da ih se drže dovoljno čvrsto da mobiliziraju više od 6 000 volontera i u agresivnoj kampanji uspiju izboriti referendum o pitanju koje ih se, u stvari, uopće i ne tiče: „Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene?“ . Odbiju li, naime, građani Hrvatske prvog prosinca gornji prijedlog ili ga pak prihvate, osobe u heteroseksualnim brakovima živjet će jednako. I dalje će omjer broja sklopljenih i raskinutih brakova padati, rađat će se sve manje djece, a deseci tisuća žena i muškaraca godišnje bit će žrtve obiteljskog nasilja. Umjesto da se – u ime obitelji – pokušaju obračunati s ovim i sličnim problemima,  dobro organizirana i bogato financirana grupa konzervativaca odlučila je zaštititi brak tako da jednoj manjinskoj skupini, koja ga trenutno i onako ne može sklopiti, ustavnom odredbom onemogući da ga ikad u budućnosti sklope. Posljedica je to tragične nesposobnosti da se razlikuje osobno od općeg, sakrament braka od ugovora braka, ono što pojedinac vjeruje od onoga što država Ustavom treba propisati da svi moraju vjerovati. Jer većina nas vjeruje i da je brak zajednica supružnika koji se vole. No, državu – nije baš lijepo čuti – to uopće nije briga. Za nju je brak, činovnički hladnim rječnikom, ugovor između dvije osobe kojim se definiraju prava i obveze između dvoje supružnika, između supružnika i njihove rodbine, i između supružnika i njihove eventualne djece. Sve ostalo ; emocije, seks ili zajedničko gledanje Plodova zemlje uz nedjeljni ručak, iako poželjno , dolazi tek naknadno i potpuno neobvezno.  Zašto se onda i ugovor između dvije odrasle osobe istog spola koje svjesno pristanu na njega ne bi mogao nazvati brakom, kao što se nazvao u Francuskoj, Danskoj, Kanadi i još tridesetak država ili saveznih država?

Najprimitivniji prigovor homoseksualnim brakovima dolazi od onih koji homoseksualce nazivaju bolesnima, iako se znanstvenici već desetljećima slažu da homoseksualnost nije poremećaj, ili neprirodnima, iako je pojava homoseksualnosti dobro zabilježena u više stotina životinjskih vrsta (a diskriminacija homoseksualnih jedinki, ironično je, zasad ni u jednoj osim ljudske). Vjerski stavovi i spisi, od kojih neki vrlo jasno osuđuju homoseksualnost (ali i nošenje odjeće od dvije vrste materijala, tetoviranje ili ulazak u hram sa stučenom mošnjicom), u sekularnoj se državi ne bi se trebali uzimati u obzir pri definiranju Ustava i zakona. Na kraju krajeva, razvod, koji je crkveno moguć samo u posebnim slučajevima i za posebne osobe, u slučaju državnog braka dopušten je svima.  Argument iz tradicije, koji kaže da je heteroseksualni brak povijesna norma koju nije dobro mijenjati,  kao da previđa činjenicu da su svojevremeno zabrana međurasnih brakova ili dogovoreni brakovi također bili norme od kojih smo s dobrim razlozima odustali. Zabrinutost za djecu koju bi homoseksualni bračni parovi jednog dana možda mogli usvojiti, osim što nije tema ovog referenduma, također je i bez uporišta, budući da dosadašnja istraživanja pokazuju kako su homoseksualci jednako kompetentni roditelji, a njihova djeca psihološki zdrava i društveno prilagođena kao i djeca heteroseksualnih parova.

Ništa se strašno neće dogoditi legaliziraju li se jednog dana homoseksualni brakovi, osim što će jedna manjina dobiti pravo koje većina već ima. Oni koji bi zabranili homoseksualne brakove jer ovi nekako narušavaju svetost njihovog vlastitog braka traže ne samo da se drugima zakonom propiše da trebaju voditi život na način koji njima odgovara, nego zapravo i prešutno tvrde da brak dvije osobe istog spola koje se vole narušava svetost braka više nego svi razvodi, brakovi na mjesec ili tjedan, brakovi iz interesa ili prisile. To je vrlo sebično, nezrelo i zločesto, i ne bi se smjelo uzimati za ozbiljno.  Osim kada se dovoljan broj onih koji tako misle okupi s namjerom mijenjanja Ustava, a Ustavni sud propusti reagirati. Tada je potrebno uzeti ih za ozbiljno i usprotiviti se, neovisno o vlastitom mišljenju o braku, seksualnoj orijentaciji, religijskom , političkom ili nekom trećem opredjeljenju. Jer svatko je po nečemu manjina, a legalizacija jednog oblika diskriminacije, povijest nas uči, lako može voditi legalizaciji i drugih oblika.

Ozbiljno, dakle, treba shvatiti u zadnje vrijeme često citirano upozorenje njemačkog teologa i pastora Martin Niemöllera, koji je opisao suzdržanost i lijenost njemačkih intelektualaca pri Hitlerovu dolasku na vlast: „Prvo su došli po socijaliste, a ja se nisam bunio jer nisam bio socijalist. Zatim su došli po sindikalce, a ja se nisam bunio jer nisam bio sindikalac. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam bunio jer nisam bio Židov. Kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se pobuni.“ Prvog prosinca naša je prilika pobuniti se.

Zahvaljujemo našim studentima na ovim iscrpnim argumentima!

www.esava.info

Provjeri ovo!

AKADEMSKI SKANDAL Profesor iz Čitluka tužit će ministricu obrazovanja RH

Kako sada stvari stoje čitlučki profesor Ivo Pejdo tužit će Blaženku Divjak, odnosno Ministarstvo znanosti i obrazovanja …