Priče iz sarajevski studentskih domova: Uzmi dvije deke, trebat će ti…

T3P7pJQO_01_800_571_85_c1

Studentski život u drugom gradu, bilo podstanarski ili domski, nikada nije bio ‘med i mlijeko’, no život u sarajevskom domu “Bjelave” u toj povijesti oduvijek zauzima posebno mjesto. A u godinama nakon rata iskustva iz ovog studentskog doma malo s čime se mogu mjeriti. Ovu priču na adresu DEPO Portala poslao je sarajevski student, stanovnik Studentskog doma Bjelave, koji tvrdi da je svaka rečenica u njoj istinita do posljednje riječi. Stoga je i prenosimo u izvornom obliku, bez ikakvih izmjena…

44001_foto_studentska_jadikovka_iz_doma_bjelave_uzmi_sine_trebat_ce_ti_vjeruj_mi_3_800_570_85_c1

Došao sam nekada na kraju da predam papire za dom.

Među zadnjima sam dobio sobu u domu.

Došao sam da podignem posteljinu.

Žena zadužena za posteljine mi reče sljedeće:

„Uzmi sine dvije deke, trebat će ti.“

Gledam onako zbunjeno i mislim sam u sebi „ma šta će mi bezveze dvije deke, pa nije toliko hladno“, ali izgleda da sam se prevario.

Sjedim ja tako u sobi, neka grijalica od „osamsto“ vati je upaljena samo da bi mi se povratila cirkulacija u nogama, jer je vani izuzetno hladno. Čak ni one futrovane čizme ne pomažu.

Sjedim u sobi, čitam današnje vijesti iz države i čujem neki žamor u hodniku paviljona. Zaista, na prvu sam pomislio kako se kolege iz doma raspravljaju o parcijalama koje su nas zadesile, razmjenjuju neke bitne informacije, vezane za fakultet.

„Tup, tup, tup“. Kuca neko na vrata.

Cimer otvara i čujem muški glas. „Ostavi otvorena vrata, ide upravnica“, ja ne obraćam pažnju na to, „Imaš li grijalicu?“. To me malo zainteresiralo.

„Hajmo momci, daj domske“. Ustajem se onako nezainteresovano, preturam po džepu, vadim ličnu i domsku i čekam na dalje upute.

„Šta je, šta gledaš, daj grijalicu“. To me već malo iznerviralo. Naravno, neću da se predam bez borbe pa uzvraćam sa nekoliko argumenata kao: „Pa na šta ću se ja grijati?“, „Kako misliš da ja živim ovdje?“, „Hoćeš da se smrznem?“, i tako ta neka pitanja koja su mi prošla kroz glavu.

Naravno, uljudno dobijam drzak odgovor, „Boli mene briga na šta ćeš se ti…, ako hoćeš, fino ćemo pričati, ako nećeš, možemo i drugačije“.

Gledam onako, nije mi ništa jasno. Razmišljam u sebi i mislim da se neko zeza, ali ispred vrata mi se ukaza Njeno veličanstvo. Upravnica, glavom i bradom stoji ispred vrata i baš onako fino mi reče: „Svima smo uzeli, dajte i vi.“

Vidim da je vrag odnio šalu i pozivam Njeno veličanstvo da uđe u sobu i da joj objasnim kako radijator ne radi, kako mogu držati jogurt na njemu i da se neće pokvariti, a da mi monsuni pušu kroz zatvoren prozor, te da mi zavjesa dira plafon u naletima vjetra.

„Mene to ne zanima, ako treba poslat ću ti domara. Za ovu ustanovu je najbolje da se zatvori. Nama je došlo „trijest“ hiljada maraka struje, kako da platimo?“

I tako ode naša grijalica bez ispaljenoga metka.

Evo sada sjedim u sobi u studentskom domu, u sedmom paviljonu, na prvom spratu, gledam zavjese kako lahore na povjetarcu, ne osjećam noge, na rukama su mi one popularne rukavice „bez prstiju“, kapa na glavi, i tek sada razumijem riječi žene na zaduživanju.

Ipak su mi trebale više od dvije deke…

Provjeri ovo!

ZBA_generacija 2016 (2)

Kreće drugi ciklus programa Zaba Banking Academy

Nakon uspješno završenog prvog ciklusa, Zagrebačka banka pokreće i drugi ciklus Zaba Banking Academy – ...