Pohod na „Savu“

Srijeda, devet ujutro. Na putu prema Studentskom naselju „Stjepan Radić“, bolje znanom kao „Sava“. Vučem noge kroz gužvu koja me okružila dok sam kaskala prema dogovorenom mjestu sastanka.  Ne dam se omesti mišlju što svi oni pobogu ovako (za mene) rano rade budni, nasmijani i poletni. Skrećem u nekoliko stotina metara udaljenu uličicu i ugledam taj pompozni znak osam. Osmi paviljon. Neznam je li uzrok momu lošem raspoloženju vječna, samo Zagrebu svojstvena zimska sumaglica ili zadatak koji je predamnom. Jedna od onih budnih, nasmijanih i poletnih osoba bila je i moja kolegica i suučesnica u zadatku Ana. Moj dalmatinski inside man s pravom na dom. Dočekala me i bez puno oklijevanja gurnula ključeve vlastite sobe u moju ruku i rekla: „Sritno. Ljubin te.“ Činila mi se nekako sretnom, čak pomalo (vjerojatno zbog moje ljudske objesti) i bezobrazno sretnom. Ostalo mi je tek toliko vremena da ju onako izdaleka upitam, dok je još bila u mom vidokrugu, „Ane! Zašto su svi oni tu?“. „Doručak ti je do devet i po. Požuri ostat ćeš gladna.“ Naravno ostala sam gladna ali sam  bar riješila zamršeni slučaj okupljanja studenata u „sitne“ jutarnje sate pred menzom.

Dok  ostavljam stvari na pod počinjem shvaćati kako sam ostala potpuno sama usred ovog živopisnog kaosa. Što savjetuju stručnjaci prilikom naglog naleta nervoze? Naravno cigaretu. Poslušala sam ih. Nema smisla ovo više odugovlačiti. Podižem torbu, namještam jaknu. Jedna vrata, jedan ključ. Unutra sam. Stotinjak stepenica. Čini mi se da nitko ne primjećuje moju nervozu. Svi negdje žure. Sudarila sam se s curom koja pere zube i hoda hodnikom. Sva sreća nije na mom katu. Bar se nadam da nije zube počela prati na drugome katu i sišla dolje. Druga vrata drugi ključ. Mrak. Ulazim i za sobom zaključavam vrata. Započinjem svoju avanturu.

Otprilke petnaest kvadrata, dva kreveta i njima pripadajući radni stolovi i dva ugradbena ormara moj su novi dom. Opet sama, ostavljena na milost i nemilost sobička i pitanja „A što sada?“. Cimerice mi nema. Zaustavljam svoje balzatarsko hodanje uduž i poprijeko, ma ne poprijeko, ne može se tu hodati poprijeko, i odlučim leći. Valjda je ovo moj krevet. Nekoliko sati kasnije potreba za obavljanjem nužde potjerala me van iz kreveta. Stišćem, stišćem i konačno uzdah olakšanja. Probam desno, nema. Lijevo, gore, dolje. Nema papira. Pomislim si, da Nina rekla ti je Ana da moraš nositi svoj toaletni papir i obavezno obložiti školjku istim. Nemam prvo, nisam napravila drugo. Morat ću ovaj njen savjet zapamtiti. Gladna sam.  Skakućem niz stepenice od sreće jer sam se sjetila da ne moram na tramvaj pa hodati bar kilometar ili dva do najbliže menze. Moja nova menza mi je pred nosom.  Nije prošlo niti deset minuta od kako sam osjetila alarm u svome želudcu već sjedim i jedem. Analiza tanjura. Dvije ćufte, pire, dva soka, četiri jogurta, dvije naranče i naravno neizostavno kolač. Trenutno nepodmireno dugovanje prema oštećeniku (menzi) nevjerojatnih 9,99 kuna. Šalim se. Dosadno mi je. Osam kuna i trideset i pet lipa. Opet isti scenarij, svi sretni, nasmijani i poletni. Kako i nebi bili, hrana je odlična. Atmosfera je odlična. I ja sam već bolje. Ponovno u svojoj sobi. Nakon par minuta (koliko ti je potrebno da pretražiš studentsku sobu) vidim da nemam frižider. Sva sreća da je zima jer jogurti idu na prozor. Lako kvarljivi proizvodi koje možete vidjeti gotovo na svakome domskom prozoru, na sveopće razočaranje, nisu rezultat nadmetanja studenata. Jednostavno, nemaju frižidere. Još jedna zagonetka riješena.

Kasnije navečer pokušavam zaspati. Iscrpljena sam. Moja cimerica, Kristina, koja se pojavila u međuvremenu, uči. I nikako da prestane.

Čevrtak, osam sati i trideset minuta. Opirala sam se ali čevrta silom zalupljena vrata probudila su me. Kristine opet nema. Kakav li je ona to fakultet upisala? Jadna. Na vlastito nezadovoljstvo dan sam morala provesti na predavanjima. Ispravak netočne informacije, na kavi pored fakulteta dok su trajala predavanja. Jedna kratka digresija. Ušla sam na krivi tramvaj. Zaboravih da imam novi dom. Da znam i sama, smiješno je. Sjedim ja tako u sobi i razmišljam. Ostati dva dana prljava i ne otuširati se? Otići kod nekoga i tamo se otuširati. Ne, ne. To nije etično. Da je ova reportaža slučajno film Orsona Wellsa, vjerojatno bi se zvao  Nelegalna stanarka doma „Sava“ Nina (film O. Wellesa, Građanin Kane) i izgledao ovako. Krupni kadar mene. Krupni kadar potrepština za tuširanje. Krupni kadar vrata. I naravno taj prizor ponovljen deset puta. Razmišljanjem samo gubim vrijeme. Krenem ja tako prema zajedničkim tuš kabinama. Naravno bez šampona i gela za tuširanje. Skoncertriraj se Nina, pomislim. Iz drugog pokušaja uspijem doći do kupaonice. Nespretno prtljam, pokušavam se stopiti i ponašati prirodno. Ulazim u tuš kabinu (naravno u papučama),  međutim moji prsti obogaćeni su dlakama kako vidim različitih duljina, čitavog spektra boja. Uglavnom, ne morate se brinuti. Preživjela sam. Idem spavati.

Petak, podne. Moj posljednji dan u domu. Teško mi je priznati ali ima ovo mjesto nebrojene kvalitete i posebne čari. Blizina menze, nevjerojatan broj ljudi, smanjeni troškovi života, blizina teretane, kina… I nemojmo zanemariti činjenicu da kada ostaneš bez toalet papira, a blagdan je i ništa ne radi, mora postojati netko na tvome katu tko će ti ga iznajmiti. Vijest dana. Ana mi je dogovorila izlazak s njenim curama. Kristina ne ide. Možda je ljuta na mene što ja ne moram učiti. S novim frendicama našla sam se u kuhinji na katu. Da i to postoji. Cure su se uspustile u mučne pregovore sa zaštitarima. Nije pomoglo. Kažu da su zaštitari inače dobrohotni i manje strogi. Znam ja u čemu je problem samo nisam htjela reći curama da se ne prepadnu. Sigurno su saznali za moj zadatak pa predamnom i u mom članku žele ispasti nadasve privrženi pravilima. Gunđam dok mi potpetice upadaju u izgleda tipične rupe „Savskoga“ asfalta. Svijet postaje ljepši kada sam shvatila da je moje potpetično mučenje trajalo samo nekoliko minuta. Stigle smo do kluba. Nevjerojatno. Obično vikendom potrošim najmanje pedeset kuna na taxi. Još jedna prednost. Čujem: „Hajde da ludujemo ove noći, hajde zaljubi se u moje oči…“. Pjesma kao stvorena za nas.

Subota, neznam koliko je sati bilo. Mamurluk. Mučnina. Odlazim do kupaonice da se umijem, operem zube, popijem vode. Kupaonica je izgleda odvratnije nego ikada do sada. Od cure do mene, s kojom sam se potajno natjecala koja će prva oprati zube, saznajem da vikendima čistačice ne čiste kupaonice. Super. Spremam stvari. Bolje da odmah krenem. Imam osjećaj da bi mi se ova luda mješavina životnih navika, dijalekata i raznih osobnosti mogla svidjeti. Prije odlaska moram na toalet. Probam desno, nema. Lijevo, gore, dolje. Nema papira. Zar opet?

Nedjelja, predvečer. Sjedim ja tako na svome kauču (komotno, bez stiskanja), laptop mi u krilu. Moja kuja također leži na kauču, tik do mene. Kakav luksuz. Pokušavam natipkati sve doživljaje, emocije, lijepe i manje lijepe stvari koje sam doživjela tri dana živući u domu. Idemo redom. Divljaka nema, bar ja nisam srela niti jednoga. Asocijalne ljude i pripadajuće ponašanje neću ni komentirati. To na „Savi“ jednostavno ne postoji. Buke tokom noći nema. Niti na hodnicima niti oko paviljona. Ukoliko su studenti i pijani, iznimno se civilizirano i akademski ponašaju. Poštuju svoje kolege. Postoji red. Neki marljivo rade, drugi se zabavljaju. Različita narječja. Uživala sam u tom razgovornom šarenilu. Često ne shvaćaš o čemu netko govori ali i to ima svoje čari. Moj zaključak : „Sava“ ipak ima dušu. I to kakvu.