(Ni) kako do mršave dvojke?

Što podatak da više od 90 posto studenata koji izađu na ispit neslavno padne govori o tim studentima? Na prvu loptu moglo bi ih se nazvati ljenjivcima i zabušantima, no kad se bolje razmisli taj podatak govori puno više o profesoru koji u semestru, ili cak dva, nije uspio prenijeti svoje znanje ni do te mjere da studenti zarade mršave dvojke. 

Premda se ona suzdržala od bilo kakvog komentara, slucaj je htio da baš predsjednikova supruga Tatjana Josipović aktualizira pitanje kriterija i ocjenjivanja u domaćem visokom školstvu. Istina je da tema medijima ne bi bila ni približno toliko socna da nije rijec o hrvatskoj prvoj dami, ali isto tako rijec je o pitanju koje je daleko važnije od te trivijalne, pojedinacne razine.
Ako je nekome promaknulo, nedavno je na zagrebackom Pravnom fakultetu na ispitu iz Građanskog prava II palo nevjerojatnih 112 od 122 studenata treće godine koji su pristupili tom roku kod profesora Igora Glihe i Tatjane Josipović. To je prolaznost svelo na mizernih osam posto, što je studente navelo da zatraže poništenje roka. No, naravno, od toga neće biti ništa. Dekan je, kaže, svjestan da je prolaznost nezadovoljavajuće niska, ali eto već je za desetak dana novi rok, pa nek’ pokušaju ponovno u 45 minuta odgovoriti na 30 pitanja. 

Tko još mari za umijeće prenošenja znanja?

Nema niti jednog studenta koji barem jednom tijekom studiranja nije naišao na problematican ispit poput onog iz Građanskog prava, na kojem su više puta padali i odlicni studenti. Za profesore takvih kolegija postalo je cak pitanje casti da ih bije glas problematicnih, zahtjevnih i vrlo teško prolaznih. To je dovelo do krajnje pomaknute predodžbe na najmanje dvije razine. Prvo, studenti se smatraju iskljucivim krivcima za nisku prolaznost na tim kolegijima jer tobože ne rade dovoljno dobro ili dovoljno intenzivno, te idu linijom manjeg otpora. Na drugoj razini je duboko ukorijenjena predrasuda da je profesor s krajnje niskom prolaznošću daleko kvalitetniji od onoga kod kojega je prolaznost viša. 
Pri tome se potpuno izgubila jedna od najvažnijih dimenzija obrazovnog procesa, barem kad je rijec o procjeni kvalitete profesora, ona koja govori o tome koliko je doticni u stanju prenijeti znanje na svoje studente. Jer već kada prolaznost padne ispod 50 posto (da ne govorimo o nevjerojatnih 8 posto na roku profesorice Josipović), svi alarmi već moraju biti ukljuceni. Taj podatak, naime, mnogo više govori o neprimjereno opsežnoj literaturi (na pojedinim kolegijima na Pravu literatura za ispit premašuje 4.000 stranica?!), ili nedovoljno angažiranom profesoru, negoli o samim studentima i njihovoj izvrsnosti. 

Hrvatska ponosna na ‘zaguljene’ kolegije, vani se dice visokom prolaznošću

Da nije tako, najuglednija sveucilišta svijeta ne bi se ponosila svojim visokim stopama prolaznosti, nego bi isticala cinjenicu da ih tek rijetki uspijevaju završiti. Na tim sveucilištima profesoru s tako niskom prolaznoš ću teško da bi produljili ugovor, a sam kolegij dubinski bi reorganizirali jer bi shvatili da su stvari potpuno pogrešno postavljene ako više od 50 posto studenata koji su odabrani za upis na takvo sveucilište ne može zadovoljiti minimalne kriterije za polaganje ispita. 
Da stvar po hrvatski obrazovni sustav bude gora, visoko školstvo i njegovi problemi tek su vrh ledenog brijega te krajnji rezultat mnogih potpuno pogrešno postavljenih stvari od samog pocetka školovanja. 

Kako je moguće da netko padne prvi razred osnovne?

Podatak da je u pet godina više od tisuću ucenika palo prvi razred osnovne škole doista je zabrinjavajući. Ucitelji kojima se takvo što dogodi u razredu trebali bi prvenstveno sami sebe pitati gdje su pogriješili, a ni nadležne institucije ne bi smjele preko toga prijeći bez da se temeljito preispita svaki konkretan slucaj. Opravdanja da se to događa većinom u ruralnim sredinama, u slucajevima gdje djeca nisu prošla predškolski odgoj ili zbog pripadnosti nekoj manjini ne vladaju hrvatskim jezikom, doista su nedovoljna. 
No, kroz osnovnoškolsko obrazovanje većina se đaka s manje ili više uspjeha progura, veći problemi nastaju u srednjim školama. 
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2010. godinu, u trogodišnje škole prošle školske godine upisalo se 13.715 ucenika, no njih cak 1.383, ili svaki deseti ucenik, nije završilo prvi razred. Od toga, 369 djece nije se sljedeće godine vratilo u školu, dakle cetvrtina je trajno odustala od daljnjeg školovanja. U cjelokupnoj populaciji srednjoškolaca, razred je na kraju prošle školske godine palo ukupno 6.125 ucenika, ali se najesen u razredima pojavilo tek 3.877 ponavljaca. To znaci da su od školovanja u samo jednoj godini odustala cak 94 razreda! 

Kreativnost na nuli, sve po špranci

Na državnoj maturi pak niže se skandal za skandalom. U zadarskim gimnazijama našli su tako stotinu istih eseja?! Istragom je utvrđeno da nisu prepisivali, nego da su ih jednostavno iste osobe ‘trenirale’ za pisanje eseja. Toliko o poticanju kreativnosti i razmišljanju vlastitom glavom. Naravno, zbog svega neće dobiti po nosu njihovi profesori i osobe koje su ih ucile pisati eseje po zadanim šprancama, nego ucenici koji su samo primijenili instrukcije koje su im dane. 

Kad se kroz tih nekoliko ilustracija sagleda cijeli obrazovni sustav Hrvatske, postaje jasnije kako je moguće da nitko ne dira niti propituje profesore na fakultetima koji zagorcavaju živote studentima s prolaznošću manjom od 10 posto. Oni su, naime, samo finalni proizvod jednog sustava koji je duboko pogrešan i u kojem su uspjesi uglavnom posljedica velikog truda i talenta pojedinca. I kad je rijec o profesorima i kad je rijec o ucenicima, odnosno studentima.

danas.net.hr