Kolumna: Sam u menzi

Subota. Vikend. Prošlo podne, 13h. Okus viskija još je u ustima. Kosa je masna od nikotina, a soba poprima miris sušnice za pršute. Dižete se i otvarate prozor u želji za par potrebnih molekula kisika. Gladni ste k’o stoka pred ispašu i šaljete sve u neku stvar. WC, zatim ritualno tuširanje, kojim simbolično ispirete sve sinoćnje nedaće, kako nutanje tako i vanjske i šaljete ih sve u malenu rupicu na dnu kāde. A kāda ko kāda, sporo otiče ko Bosut, tako da su vam gležnjevi već pod vodom, što vaše papuče čini besmislenim. Dok se vraćate u sobu, a voda još otiče kojih 5min poslije vas, uživate u osjećaju lakoće i osjećate se kao nov čovjek. Još samo ručak i svijet je opet vaš.

Fb, Vacap itd. Prijatelj kući, drugi isto, brata nemate, sestra je već ručala, kolege žive po Črnomercima i Zapruđima. Curu nemate, susjedi, cimeri, docimeri, nigdje nikog. Postapokalipsa. A vama svakom sekundom crijeva bivaju sve slijepljenija i slijepljenija.
Da naručim pizzu? Lazanje? Okretište? Preskupo. Kraj je tjedna i niste baš pri pari. Uostalom, student ste, zar ne, i nije baš u redu okolo trošiti roditeljski novac samo zato jer vam se nešto ne da. Oh da.

Mnogi seljaci misle da studenti u Zg imaju sve plaćeno i jedu „preko iksice“. I onda još gunđaju. To je apsolutna laž! Ako se hranite u domu, u menzi, pogotovo od ove akademske godine, i još ste pritom fizički aktivni i jedete 3 puta dnevno u menzi [prava rijetkost, ali, uzmimo da je tako, iako ne ide tezi u korist(život je prekratak za 3 puta u menzi)], ako, da nastavim, ste takvi, ne gine vam da ostavite u menzi 20kn dnevno, minimalno. Jedan tjedan ima 7 dana, 20*7=210kn. Samo za hranu. Toliko o tome.

Ako predpostavimo da prosječan student potroši 400kn tjedno, onda briljantnom matematičnom logikom zaključujemo da najmanje polovinu svojih primanja troši na menzašku hranu. Zašto to govorim?

To nije dio teme, pogađate. E, ja sam jednostavno frustriran time i koristim priliku da to izbacim iz sebe. Nešto kao slogan drage mi srbijanske stranice Vukajlija: „Ovde možete da definišete sve ono što ste oduvek želeli, a nije imao ko da vas pita.“

Tako nekako. Kraj je tjedna i red je otići u menzu. Ovaj put sam. Niste se mnogo puta do sad odlučili na ovakav suludi čin, ali, vidite da nije teško. Bili ste i kod zubara, više puta. Izađoste vi iz svog paviljona i lagano , u prolazu ste. Imate odjednom strašnog posla i slučajno nailazite kod menze 2. Duja. Po običaju. Svaki iskusni Savaš ide u duju. Manji red, svježija hrana (duja otvara po ure kasnije, ae? prika?) Opa, red je izvan menze, hm, ajd, i nije toliko velik.

Gleduckate malo red, nadajući se da ćete vidjet nekog poznatog, a koji je također sam u menzi, i učiniti sebi i njemu uslugu, ali njega nema. Pitate se, funkcionira li čitav svijet tako? Odabiru li ljudi, naprimjer,  supružnike  samo zato da nebi bili sami? Znate da danas ima puno starih cura i momaka, i pitam se, da li je njihova zaljubljenost samo podsvjesna reakcija, koja traži i izmišlja razlog, samo zato da čovjek ne bude sam? Mislim se, njihova svijest je zaljubljena, a podsvjest usamljena. Hm. Ušao sam u menzu, gledam na papir: „oh pariški, mljac, i špinat. Kent vejt.

Trenutno se nalazite iza mutne plastike u menzi 2. Svijet koji se nalazi iza još nije čuo za vas. A, za tren, žućkasta svijetlost vas obasipa i gledate prepunu menzu. Fuck! Kako tako mali red može dupkom napuniti veliku halu. Po zakonu velikih brojeva, a bgmi i malih, srest ćete nekog poznatog. Osuđeni ste na propast i polako se pripremate za taj trenutak. Ah da, vi imate razlog, slučajno ste tu i u prolazu. Samo naprijed. Izvući ćete se iz tog nemilog događaja, događaja „non grata“.

Dok uzimate tacnu, osim što se pitate jeste li možda već jeli jedanput iz iste tacne, sjetili ste se da vam je Mario pričao da zna dvoje ljudi koji idu u menzu sami, jer im je tako najpraktičnije i uštede vrijeme i ne moraju se nikome prilagođavat itd.. Sjetivši se toga, hrabro nastupate na tanjur pariškog odreska naslonjenog na pire i špinat. Juha, da ne zaboravim. Cup, cup!
Banana,  jogurt, voda. Tccctnnn 10,45kn. 2Majku mu, kako je poskupilo“, tješite se izbjegavajući misliti o trenutku koji se bliži, uzimate pribor, salveta nema, po običaju.

Okret 180 stupnjeva, ključni trenutak: pronaći mjesto u ćošku. Negdje u zatišju. Eno ga! Oh, život ima smisla! Brže, dok netko nije uletio. Čak se netko i ustaje pored, oo, više mjesta, bravo care!

Spuštate plemenito svoju tacnu i ubacujete uzicu od dukserice ispod potkošulje. Dobar mi tek! Šta je ovo? Jesam li ja to sebi rekao ili je netko do mene? Okrećete glavu naljevo, i gledate neku djevojku koja upravo diže svoju tacnu. Oh, Mara u zemlji čudesa. Mara i njene dvi standardne prijateljice. Tj, prijateljica i prijateljičina cimerica. Stalnije od postave muzeja Mimare, u menzi na Savi. Četiri godine na Savi sa dvije iste osobe, u menzu, na piće, vani, u kazalište. Mara i njeno selo Mitnikovac južni donji u velikom Zagrebu. Ali ne, ona nije sama, tu je iskonska bit. Oh Mare, di si, šta ima? Aaaa Karlo…. (ili kako se već zovete)…. zašto si SAM????  O jebem ti život Mare, mislim se.

Smireno odgovaram: a evo, usput naišo, bio sam gladan, nije mi se dalo nikog zvat, krijem razlog kao zmija uši. I noge.  „A joooj, pa ako nemaš s nekim nekad, možeš nas  zvat.“- Mara će. „Da da, vidimo se..“ ja ću njoj. U sebi se mislim, od tebe Mare ni aspirin.

Eto ga, prošlo je najgore. Sada već razmišljate o bivstvovanju sam u menzi, gledate okolo. Brojite ljude koji su sami, zatim to dijelite sa ukupnim brojem ljudi u menzi i dobivate postotak. 9%, hm, brojite svoje odlaske u menzu s nekim i onda kad ste sami i uspoređujete. Hm, 14%, not bad. Opravdavate se da ste malo manje socijalan tip. Da, mora da je do tog.

Malo tužnih misli, malo veselih. Pariški se bliži kraju, pojeli ste ga za 4minute. Banana u džep, srk vode, idemo kući! Mislim, u dom. Tj, sobu. Vraćanje tacne je malo lakši posao, a i izgleda kao da ste s nekim, samo da ste ranije završili svoj objed. Ili kasnije. Ostavljate tacninha, okret, lagani kas prema naplatnoj kućici. Puno manji Walk of shame nego pri dolasku u menzu. Pripremate lovu, gazda ste. Želudac šalje pozitivne znakove o primitku spanaka. Kusur dajem Fazliju. Fazli je lik što „žica“, al stoji s desne strane. Za razliku od Energije, koji obično čeka s lijevog krila. Energiju ne volim, Fazlija da. Jer je iskren, ne voli i ne može radit, i shvaća da je takav kakav je i ne buni se. Fazli rules. A vi kul.

Preživili ste još jedan samotnjački odlazak u menzu. Ipak ste faca, mnogi čekaju 21h, i onda kao lopovi, siđu niz paviljonske stube i odu u menzu, kad pošteni narod spava. Kad mjesečina počinje da rudi. Čuo sam da tada, za punog mjeseca, postotak doseže vrtoglavih 38%. Rekao mi je Tomo.

PS, tekst je pisan u prvom licu, ali je subjekt mješavina mene i vas, jer ni ja ni vi ne volite ići sami u menzu. Ali to treba odjebat, ako vam je bitno šta drugi misle, govno ste od čovjeka.

Bask

www.esava.info