esava.info Tvoj vodič kroz Studentski dom Stjepan Radić
U kenotafu naše crkve Sv. Mati Slobode na Jarunu stoje uklesana imena 15,840 poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
Ime je puno više od znaka. Ono u sebi sažima život. To je povijest uprisutnjena u simbolu. Jedan od središnjih trenutaka svete povijesti Izraela događa se u trenutku kada Bog Mojsiju govori svoje ime. Bog koji je do tada bio poznat tek po svojim atributima kao Silni, Jaki, Veliki i sl. dajući ime on ne govori samo o sebi – on sada govori Sebe!
Otkriti nekome svoje ime znaci i dati mogućnost toj osobi da me po njemu uvijek pozove. A može li itko ostati posve hladan na zvuk svoga imena? Prica jedne studentice s kojom sam razgovarao događa se pred kenotafom naše crkve. Domovinski rat je njezin život zahvatio još prije rođenja. Oca kojeg je odveo ona nikad nije upoznala. A tada je, šetajući, vidjela upisano i njegovo ime. I tada je snažno osjetila njegovu prisutnost. I tada je osjetila mir.
Pridavati toliku važnost imenu možda zvuci pretjerano, jer je ime na kraju krajeva, stvar izbora. Ipak, dok smo tu u povijesti i tijelu, opredmećene stvarnosti nisu nam sve iste. Prsten na ruci znaci stalnu prisutnost voljene osobe. Mjesta na kojima su se odigrali neki važni događaji našeg života imaju sposobnost ponovno oživjeti tu sliku. Tako i ime cuva život jedne osobe. Sažima u sebi sve ono što znam o nekome. Ime je povijest koja ceka da bude ispricana.
Ime provocira, na njega se ne može ostati ravnodušan. Brojevi imaju moć apstrahiranja, toliko jaku da na njih možemo vrlo lako postati neosjetljivi. Kako je moguće da svakodnevno ostajemo ravnodušni na „tisuće“ ubijenih žrtava o kojima slušamo na vecernjim vijestima? Lakše je tako. Njihova patnja je smjerno pokopana u brojku i nagađanje. Njihova smrt dolazi izdaleka procijenjena i kao takva daleko nam je manje stvarna. Okrutnosti najvećih zlocinaca uvelike se zasniva na sposobnosti da od covjeka naprave brojku.
Ratni izvještaj zapocinje: „Danas je ubijeno tisuću ljudi…“ Stvarna prica zapocinje drugacije: „Danas su ubili moga sina, moga oca, moju majku, moga djeda, moje dijete…”
Moj djed zvao se Stanko Stojić i bio je Hrvatski domobran u Drugom svjetskom ratu. Poginuo je u Bosanskoj Gradiški u borbi protiv partizana 1. sijecnja 1944. Zakopan je na groblju u Staroj Gradišci s još 24 suboraca. Njihove kosti poslije rata su iskopane i bacene u rijeku Savu. I danas više ne znam gdje on pociva. Mjesto njegovog pokopa sada je prazna poljana koja o njegovom životu ništa ne kaže. Do 1990. godine bila je obilježena tek spomenikom jedne drugacije ideologije koja ga ubila i prvi i drugi put. Jednom kada mu je oduzela život, a drugi put kada mu je oduzela pravo na sjećanje.
Rušiti sjećanje jedna je od najskandaloznijih stvari koja se može dogoditi covjeku i zajednici. Razornu snagu potisnute traume najjasnije su doživjeli roditelji koji su preživjeli strahote totalitarnih režima na dalekom istoku i – u želji da ih zaštite – svojoj djeci šutjeli o svemu što se dogodilo. Posljedice su bilo nepredvidljivo razorne. Kada su i djeca odrasla i pocela citati i slušati o pokoljima u povijesti svoje države, poceli su misliti da je to samo još jedna „međunarodna izmišljotina“ koja želi umanjiti ugled njihove zemlje.
Zato je i najveći zlocin prema žrtvama upravo ignorancija – ne spomenuti se njihova imena. Ucinivši to oduzimamo im mogućnost da njihova povijest postane i dio naše sadašnjosti, da „bude tu“, zajedno s nama, da nas potice i stalno opominje kako više nikada ne bismo ponovili isti zlocin. Povijest je prepuna traume. I svako njeno proživljavanje je zasigurno još jedna mala trauma. Ali samo tako ona može zadobiti snagu da bude ljekovita.
Povijest su nekada shvaćali kao uciteljicu života, da se greške jednom ucinjene više nikada ne ponove. Stvarnost nacisitckih zvjerstava na vrlo okrutan nacin je pokazala da je covjecanstvo u osvitu modernosti, na pragu tehnickog i znanstvenog razvoja i dalje sposobno za nezapamćene zlocine. Komunizam nas je suocio s cinjenicom da se i ideologija koja kreće od ideje zajedništva (communio) može izroditi u tlacenje, ubijanje, diskriminaciju i dominaciju. I zbog toga se ne smije šutjeti. To bi znacilo staviti ruku na usta milijuna ljudi i jednako toliko sudbina. I evo opet brojka. I opet je lako prijeći preko nje, shvatit je kao metaforu, stilsku figuru. A daleko je to od toga. Baš kao u filmu Schindlerova lista svaki spašenik ima svoje ime, tako i svaki ubijeni ima svoje ime. I pravo da ono živi.
U tom smislu, kako onda ne doživjeti uvredu pred nedavnim natpisima u hrvatskom tisku koji su najavu istraživanja o komunistickim zlocinima iz hrvatske povijesti proglasili psihozom, opsesijom i sl. Iskoristiti to samo za predizbornu promidžbu doista bi bilo neiskreno i neprimjereno. Ali ovdje se radi o stvari puno važnijoj od trenutne pozicije politicara, stvari od koje se ne smije odustati. Pravednost od nas traži poštenje prema svakoj žrtvi, i komunistickog i ustaškog režima i žrtvama iz domovinskog rata. Mentalni sklop zlocinca vodi se s tri stvari: ubiti, zatrpati, zaboraviti.
Dnevnicki zapisi nekih od istaknutih figura totalitaristickih režima zapanjuju s kolikom su lakoćom ti ljudi mogli nastaviti svoje svakodnevne aktivnosti – skinuti uniformu, odložiti pušku i za vikend nastaviti sa šetnjom i razbibrigom. Ono tamno kao da se nije ni dogodilo. Opasan je i utjecajan takav mentalitet, i svoje tragove još ima razdijeljene po mnogim mjestima naše zemlje.
Primjerice, nasipi Save nisu samo prostori za razbibrigu, već i nepoznata pocivališta žena i djece fašistickih oficira koji su se pri kraju rata povukli iz Cvjetnog naselja. Dvorište Uciteljskog fakulteta je po iskazu niza svjedoka također mjesto masovnog ubijanja. Najlakše je i danas preobući uniformu, “riješiti” se odgovornosti, ne zazivati traume i psihoze, navući tenisice i bezbrižno protrcati…
Ono što bih htio napomenuti na kraju je jako važno, a tice se oprosta. Govoriti o žrtvama nikada i ni u kakvim okolnostima ne smije postati nacin raspršivanja mržnje, osvetništva ili likovanja nad neprijateljem, tko god on bio. Tako bismo samo još jednom pokazali da ništa od povijesti nismo naucili i ona nam neće moći postati “sveta povijest”. Kada slave obred Pashe, Židovi mole:
(…) Naši su rabini ucili: dok su se Egipćani topili u moru, nebeski su anđeli pjevali od radosti. Bog ih je ušutio i rekao: „Moja stvorenja umiru, a vi pjevate pjesme radosnice?“
Iako potjecemo od onih koji su izbavljeni iz zemlje egipatske, naša je pobjeda umanjena zbog pogiblje neprijatelja. Puna caša znaci potpunu radost. Iako slavimo pobjedu, naša radost ne može biti potpuna dok su se drugi žrtvovali zbog nje. Zato će se podignuti caša dok se sjećamo kazne koju su Egipćani pretrpjeli; to cinimo kao znak žalosti što su Egipćani podnijeli gubitke zbog kazni. (…)
Na kraju nam ostaje još samo jedno. Čak i kada nas naše ljudsko sjećanje izdaje i kada mu nismo vjerni, možemo se nadati da će sva ta imena ipak ostati zapisana na jednom mjestu s kojeg se ne mogu izbrisati nikakvom silom ili tragom vremena – kod Boga koji kaže: “Gle u dlanove sam te svoje urezao, da te ne zaboravim, ti si moj” (Iz 49,16)
Don Damir Stojić (www.studentski-pastoral.com)
