Istraživački projekt Studentske menze 2015: Pojedi. Vrati. Plati.

menzasava

U nastavku vam predstavljamo rezultate istraživačkog projekta: Studentske menze 2015. – Promatranje sa sudjelovanjem, koji su u sklopu predmeta Socijalna antropologija provele i sustanarke našeg doma Ivana Rajčić, Hana Omrčen, Petra Đonlić.

Samodefinirajući pojam ‘studentske menze’ govorimo o prostoru u kojem, uz subvenciju koja im omogućuje jeftinije prehranjivanje, objeduju studenti i pokoji zalutali pojedinac. Grad Zagreb broji 12 menzi. Menza na Savi jedna je od najposjećenijih. S obzirom na toliki broj studenata koji obitavaju u kompleksu studentskog doma, te onih koji ga povremeno posjećuju, gužva i žamor uobičajene su pojave. U njoj se hrani gotovo 5 000 studenata koji žive u studentskom domu Stjepan Radić, ali i većina studenata koji žive u zapadnom dijelu grada ili studiraju na Kineziološkom fakultetu.

Ipak, nije blizu centra grada, Studentskog centra, pa samim time ni brojnih drugih fakulteta. Sastoji se od dvije spore linije, jedne brze linije i slastičarne. Razlika među njima je u veličini prostora, kvaliteti i izboru hrane te u sveukupnom ambijentu. U sklopu menze nalazi se i ambulanta, kino dvorana te dvorana za plesanje, a sve linije sadrže sanitarne čvorove.

Nalazimo se u predvorju prve linije studentske menze na Savi. U 19:13 dočekuju nas čudnovati zvuci iz lijevo pozicionirane dvorane za ples. Zaustavljamo se na trenutak kako bismo promotrile situaciju te zaključujemo kako se odvija tečaj salse. Unatoč intrigantnom prizoru, nastavljamo do ulaza u restoran. Pri samom ulazu osjećamo stanovitu zagušljivost te mirise hrane. Nailazimo na poveći broj ljudi, od kojih jedni jedu, a drugi čekaju u redu. Stajemo na kraj reda i ritmično se pomičemo s ostatkom mase. Došavši na red, primjećujemo kako je pribor za jelo nepromišljeno smješten na početak linije. Nakon nekoliko minuta, uzevši hranu, uz malo muke pronalazimo tri slobodna mjesta uz lijevi zid restorana.

Prije početka jela, zamjećujemo sličan sastav naših tanjura. Dok su drugi mahom jeli mesne proizvode, na našim se tanjurima našla soja s raznovrsnim povrtnim prilozima. Jedući, osvrćemo se oko sebe i ne uspijevamo ne primijetiti brutalistički uređen interijer u kojem se nalazimo. Prozori su zatvoreni te se vanjsko svjetlo minimalno iskorištava, a zamjenjuje ga bijelo neonsko osvjetljenje koje doprinosi i dalje prisutnom socijalističkom ambijentu. Unatoč manjku opreme, uspjele smo izračunati kako je udio neugodne, perive oker boje na donjem dijelu svih zidova 56,74%. Razlog neobične obojenosti zidova je lakše održavanje čistoće. Zidove mjestimično prekrivaju neravnomjerno raspoređeni reklamni plakati.

Veći prostor u kojem se nalaze stolovi dobro je iskorišten, za razliku od manje, ograđene praznine koja se nalazu na dnu restorana. U samoj dvorani nalaze se tri protupožarna aparata kao sigurnost protiv eventualne vatrene stihije, a u skrivenim kutevima nalaze se metalne žute vješalice koje, iako nekorištene od strane studenata, osoblju služe za odlaganje bijelih radnih kuta. Prostorija je većim brojem radijatora dobro opremljena za zimske uvjete, ali nedostatkom klima uređaja i propisne ventilacije nedovoljno je prilagođena toplijim vremenima. Pokušaj unošenja flore nije uspio zbog prezasićenosti umjetnog svjetla i nedostatka cirkulacije zraka pa uslijed toga nalazimo pet gotovo uvenulih biljaka.

Kretanje ljudi prostorijom je uobičajeno i uvjetovano šablonom ‘pojedi, vrati, plati’. Postoji određena opreznost kod nošenja pladnja da bi se izbjegle potencijalne neugodnosti, a vidljivo je izbjegavanje sjedenja pokraj ljudi koji čekaju u redu. Ljudi koji dolaze u grupama manje obraćaju pozornost na mjesto sjedenja, dok se pojedinci drže postrani i izbjegavaju očni kontakt.

Mnogi se oblače ležerno i to su većinom oni koji žive u studentskom domu (primjer: dečko u ‘havajkama’ i japankama), dok se drugi mogu prepoznati po nošenju ruksaka. Muškaraca je više i dolaze u većim grupama, dok su žene najčešće u paru. Muškarci se ne libe uzimati veće količine hrane, čak bi se moglo i reći da nagomilavaju tanjure na pladanj. Pojedinci dolaze u menzu zbog društva više nego zbog objeda, što rezultira učestalijim razgovorima. Bonton je slabo zastupljen. Treba napomenuti da svi korisnici menzi nisu studenti, u što smo se i same uvjerile, vidjevši tri muškarca srednjih godina.

Ustajemo i nosimo pladnjeve na mjesto njihova odlaganja, odakle se čuje bjesomučno lupanje posuđa. Budući da nam je ostalo hrane na tanjurima, zastajemo pitati djelatnicu koliko se hrane inače baca. Ne dobijamo precizan odgovor na pitanje, ali saznajemo da se otpad odjeljuje. Pri izlasku uočavamo zaštitara koji, kako smo saznale, čeka da menza zatvori te prati blagajnicu do uprave kamo ona odnosi cjelodnevni prihod.

Po izlasku iz prve menze, susrećemo prijatelje koji su se uputili u brzu menzu pa im se odlučujemo pridružiti ne bi li smo upotpunile doživljaj menzi na Savi.

Kontrastno prvoj menzi, atmosfera je opuštenija, red je manji, a obzirom na prozračnu konstrukciju zgrade, zrak je ugodniji. Primjećujemo industrijsku arhitekturu očitovanu nemalim brojem nefunkcionalnih, smeđih cijevi koje se protežu iznad prostorije. Industrijalističkom ugođaju također pridonose tri police bez primjene. Prostor je opskrbljen malim radijatorima zbog niskih zidova i visokih prozora pa se, za razliku od spore linije, vanjski prostor dobro vidi i ugodan je oku. Smatramo da nije uvijek bilo tako jer su postojale zavjese.

Budući da se određena hrana uzima po brojevima i potom čeka, dva ekrana smještena su na lako vidljivim mjestima. Pothvat uvođenja biljnog svijeta u interijer nešto je uspješniji od prethodno viđenog. Zanimljivo je da se na zidu nalazi znak koji zabranjuje odnošenje pribora za jelo van menze. Ljudi češće dolaze sami jer ne moraju čekati u dugim redovima, a ponavlja se slučaj većeg broja muškaraca. Često se iznosi hrana zbog pogodnosti pakiranja za van. Naime, uočavamo mladića nedaleko od nas s pet primjeraka voćnog jogurta.

Susrećemo i kolegicu iz srednje škole. Pred sam kraj radnog vremena gase se ekrani, a komunikacija između studenata i osoblja odvija se izvikivanjem broja računa konzumenta kako bi došao po svoju narudžbu. Pripadnici naše družine dobijaju gratis dvije pizze radi tehničkog viška hrane, što nas ostavlja pozitivno iznenađenima.

Odlučujemo otići do djelatnica brze linije i usput zamjećujemo nespretno pozicionirani hrvatski grb na zidu i apstraktnu sliku iznad koje se nalazi sat. Rado pristaju na razgovor na što gledamo kao priliku da im postavimo nekoliko pitanja. Zanimali su nas higijenski uvjeti u kojima rade, kvaliteta hrane, što se najviše konzumira i koliko se hrane baca. Oduševile su nas svojom pristupačnošću.

Šefica je bila obrambeno nastrojena dok su ostale djelatnice nastojale iskreno odgovarati. Rekle su nam kako su higijenski uvjeti vrlo visoki, kao i kvaliteta hrane. Najčešće se uzimaju pileći file i pomfrit, dok se malo toga baca. Zatražile smo i mišljenje glavne kuharice na to koliko joj je vruće u kuhinji, na što je rekla da je ‘neizdrživo vruće, pogotovo u ljetnim vremenima’. Zahvalile smo se uz iskreni smješak te otišle u slastičarnu kat iznad da bismo obilazak privele kraju i zasladile si dan.

Penjemo se kružnim stubištem prljavozlatne boje koje svojim izgledom odudara od ostatka menze. Prostor u koji ulazimo osvjetljen je štednim žaruljama i podijeljen na dva nivoa ispod kojih je vidljiva brza menza. Na stražnjem i prednjem dijelu gornjeg nivoa nalaze se dva televizora, na kojim se prikazuju televizijski programi, ali najčešće se pušta glazba.

Visoki prozori omogućuju pogled na drveće u dvorištu. Studenata je nešto manje, a većinom se druže u skupinama dok pojedinci uče ili gledaju televiziju. U ponudi se nalaze kolači raznih vrsta, topli i hladni napitci i ostale slastice. Kupujemo sladolede i odlazimo na veliku, prekrivenu terasu s čije se lijeve strane nalazi neuporabni šank, a s desne ulaz u upravu. Na terasi se nalazi manji broj ljudi, iako veći od broja ljudi u samoj slastičarni, stoga zaključujemo da se više ljudi okuplja u toplijim mjesecima.

Mahom ih čine pušači i njihovo društvo. Osim studenata, zapažamo i nekolicinu starije populacije (primjer: do stola nam je došao stariji gospodin i priupitao nas upaljač, ‘Imate vatre?’). Još smo kratko nastavile s druženjem i privele ovaj dan kraju.

Nakon cijelog popodneva zaključujemo kako je menza sa svim svojim nedostatcima neophodna životima studenata. Analizom više različitih okolina dobile smo bolji uvid u prostor koji svakodnevno posjećujemo i ljude kojima smo okruženi. Promjene su poželjne, ali je funkcionalnost postojana. ‘Pojedi. Vrati. Plati.’

Provjeri ovo!

AKADEMSKI SKANDAL Profesor iz Čitluka tužit će ministricu obrazovanja RH

Kako sada stvari stoje čitlučki profesor Ivo Pejdo tužit će Blaženku Divjak, odnosno Ministarstvo znanosti i obrazovanja …