Doživljaj doma: Sava u srcu jedne Poljakinje

Sava je bila moj dom godinu dana. Ne samo mjesto gdje sam držala stvari, spavala, već pravi dom. Jako se dobro sjećam prvog dana tamo. Kad sam napokon našla svoj paviljon (poslije malog posjeta kod iznenađenih dolaskom 5. cure stanarka – kakva razlika, 11. ili 12. paviljon, važno da je broj sobe dobar) otvorenih su  me ruku dočekale dvije cure iz Đakova.

Jedna od njih mi je i sada najbliža osoba, prijateljica od srca. Jutarnja kava na balkonu 12. paviljona s pogledom na KIF (sasvim slučajno smo tamo gledale), ponekad neka cigareta ili žuja i razgovori o svemu i svačemu. Srijedom smo u jednom semestru čule pjevanje ispod KIF-a, u drugom zagrijavanje u Roku.

Prvi semestar cimerica mi je bila iz Češke, drugi iz Argentine. Iskreno, moram priznati da, unatoč tomu što smo s ovom drugom imale potpuno drugačiji odnos, fali mi, jer još takvih osoba, drugačijih od mene, neću brzo naći, a imala je dosta velik utjecaj na mene  To je pozitivna strana života u domu: naučit ćeš razumjeti druge kulture i puno ćeš saznati o sebi. Družila sam se sa strancima te, čak i više, s lokalnim studentima. Oni su postali moji prijatelji i zahvaljujući njima sigurno ću se vratiti u ZG koji je sada moj drugi dom, a Sava simbol dobre zabave, otvorenih ljudi, rijetko organiziranog života, ali života koji ću pamtiti zauvijek.

“Buđav lebac, buđav lebac njam njam njam njam… A kod komše uvek pun frižider svega, Mortadela i Nutela…”

Često sam hodala po hodniku i tražila tavu. Pečenje palačinka nekako je obveza i razlog za druženje i upoznavanje susjeda. Uvijek netko slučajno naleti, isto tako je i s kuhanjem vina ili pečenjem kestena. Sretnici u novim paviljonima imaju frižider, ali pogled na stare paviljone gdje se zimi na svakom prozoru nalazi vrećica s hranom izgleda baš zanimljivo. Govoreći o hrani treba spomenuti tete iz menze. Magična iksica (u Poljskoj ne postoji njezin ekvivalent) vrijedila je puno više nego pohani sir ili grah za ručak. Često sam pri kraju mjeseca postajala privremena studentica FER-a ili KIF-a, što nije čudilo tetu na blagajni, čak ni muška slika na iksici;) Slasta je mjesto velikog tračanja uz voćnu salatu ili sladoled, a Brza me prije svega asocira na moju cimericu iz Argentine jer je, jadna, prvi mjesec jela skoro pa samo tamo, dok se nije navikla na hrvatsku hranu.

“Djevojke u ljetnim haljinama… “/ te tko će ove zime biti snjegović osim Bandića

Rekla bih da Sava nikad ne spava. Ljetni semestar je vrijeme kad se navečer obično vidi red na kiosku za jedno pivo, te što kasnije to više ljudi na klupama, blizu kipa ili na dekici ispred paviljona. Cijele noći druženje, pjevanje uz gitaru obično se završilo ujutro kad je domar počeo kositi travu. Nezaboravna vremena. Ljeti se vani igra nogomet, odbojka, pretkraj čak i picigin. Radićevi dani pokazuju da su tijekom beer ponga, natječaja i nazdravljanja za Stjepana Radića, svi studenti prijatelji.

U zimskom semestru sam doživjela Ekšli party što je pokazalo da je Sava najbolje mjesto za sve studente. Mislim da je čak i nezadovoljna uvjetima života ovdje, isfrustrirana stanarka koja je svoje mišljenje iznijela u legendarnom pismu (smatrala je da ambijent u domu ne doprinosi učenju i uglavnom ne voli to mjesto iz čudnih razloga) shvatila kakvo je mjesto ovaj studentski dom. Nikad nisam vidjela toliko mladih ljudi okupljenih radi pozitivnog druženja. Noć je bila duga i pokazala je da svi studenti govore u isti glas kad netko hoće reći lošu riječ o Savi! A što se tiče učenja, ako netko hoće, naći će mjesto i način. Čula sam da su učionice dobro mjesto za učenje te pronalazak srodne duše suprotnog spola tijekom patnje zvane ispitni rokovi. Čak sam sama odlučila provjeriti…tj. učiti zbog ispita  Grudanje je sljedeći događaj, skoro i ritual. Nakon što usavršiš umjetničko klizanje do Brze (i snimaju te da bi se kasnije mogao pogledati na Youtube kako guzicom provjeravaš tvrdoću tla) vrijeme je za borbu snijegom…

Na Savi se isto slave važni događaji kao što je obljetnica pada Vukovara te npr. oslobođenje generala Gotovine i Markača. Zastave su tog dana bile svugdje, a diljem doma čulo se radosno pjevanje, čak ni zaštitari nisu pazili na sat. Osim toga, Sava organizira akcije poput skupljanja boca za djeda koji je svim stanarima dobro poznat i svakoga uvijek srdačno i s osmijehom pozdravlja.

Za mene je Sava bila mjesto gdje sam sklopila prijateljstva s divnim ljudima, tulumarila, učila (ne samo hrvatski, nego i bosanski – hvala mom jaranu :*), ali i puno drugih stvari koje ostavljam za sebe. Izlasci s poznatim i nepoznatim ljudima te povratak ujutro s kebabom (pozdrav Ninić), osjećaj kao u pravom domu (Andrea <3 ), ludilo u prizemlju jednog od paviljona  , održavanje  kondicije – Marko najbolji trener ikad (usput strpljiv slušatelj).

Angelika Z. (http://malahrvatica.wordpress.com/2013/06/17/sava-u-srcu-3/)