Priča o tri studentice na Savi II. dio

-Macko reci grrrrrrr!
-BeeEEeeEEeee!!!!!

OFCA

Jedna od mnogih pogodnosti studentskog doma jest velika i jednostavna mogućnost komunikacije s drugim ljudima. U tvom krilu te svakodnevno pozdravljaju mnoge cure, a vjerujte mi da ih ima svakakvih, od šminkerica, štreberica, do metalki i cajkuša , i ne, nisam diskriminacijski raspoložena, to je samo cinjenicno stanje. A da budemo iskreni, nisam raspoložena ulaziti u pojedinacne opise.
Druga dobra stvar jest da u susjednom krilu imamo decke, tako da ovaj kat svakako ne spada u kategoriju dosadnih. Uostalom, ako vam je već toliko dosadno, jednostavno otiđete do njihovog krila, pricekate par minuta i sigurna sam da ćete uloviti neki od primjeraka kako, prakticki „ko od majke rođen“ šeta hodnikom. Takve sitnice stvarno nekada uljepšaju dan.
Između ostalog ne smijem zaboraviti ni svoje utocište – cajnu kuhinju, jedna od prostorija uz wc, umivaonu i tuševe, koju imamo za zajednicko druženje. Ni dan danas ne postoji ljepša stvar za mene, skuhati kavu i sjesti pored radijatora, baciti pogled kroz prozor i pogađati životne ciljeve silnog mora ljudi sto prolazi ispod. Možda su to ipak samo dalmatinski geni i nedostatak fjake, uzmite si kako hoćete. Sad već cešće mi se u tim višesatnim maratonima pridružila i Kokoš, i malo po malo naše nezaboravno putovanje je zapocelo. U jednom od tih druženja upoznali smo naše malo blebletavo, luckasto stvorenjce, koje smo zafrkavale da je poput malog janjeta. Nisam sigurna je li mi prirasla srcu zbog svoje šašave osobnosti ili cinjenice da je Livanjka iz Kaštela, što samo po sebi stvara urnebesno smiješne situacije, ispostavilo se da to više uopće nije ni bitno. Bilo je to jednog kišnog popodneva, sjedila sam na svom mjestu do prozora, razmišljajući o svom predragom faksu, Kokoš je nešto zvocala okolo, a naše malo stvorenjce je pralo robu u sudoperu.
– I janje, kojeg buš ti sebi zela sa susjednog krila?
– Ja? Asti gospe, da šta će meni to? Pa da sebi još kompliciran život, jesi ti dobre glave?
Kokoš je smatrala da obzirom na izbor, svaka od nas mora imati barem dvojicu sa susjednog krila, cisto dobrosusjedskih odnosa radi.
– Uostalon, znas da ti ja nisan od tega.
Buduci da mi se cijela jadna zacrvenila od nelagode osjetila sam moralnu dužnost ubaciti se u ovaj razgovor.
-Kokoši, pa zar ne vidiš da je ovo naše Janje malo? Nije ti ona još za lov i te sheme, uostalom, ne spada u predatore, nju će ti momci salijetat sami od sebe.
-Ma kakvo jagnje ti bokca, to tu je fakin jebeno Ofce! Ofca jedna, pa nemrem sama pojti tam! Uopće niste zanimljive.
Zanemarivši bacenu rukavicu, i scenu koju ona redovito izvodi kad nas pokušava privoliti na nešto, to je bio pocetak ere Ofce, za koju će se ispostaviti da nije ni blizu malom umiljatom janjetu kojim smo je smatrale, i zbog cega je ova pustolovina bila i ostala vjeciti smijeh, i grijeh. Ono što Kokoš nije znala jest, da je Ofca već bila bacila oko na jedan od primjeraka, malo žešće oko. Međutim ovo veselo druženje bilo je prekinuto dolaskom zaštitara, hvala Bogu, već je davno bilo prošlo 23 h, a mi smo i dalje blebletale kao tuke. No, dobro, ako baš moramo.