Poglavlje 2: ,,Put me zove”

Povratna za Zagreb, molim vas.  – Jel studentska? – Ma jok. Možda idući put kad išao, ako Bog da. – 60 maraka. – Evo ga, hvala i živjeli. – Živio momak, sretno. – Trebat će mi, Bog!

Izišao je tako naš junak iz jedne malene kućice koja je predstavljala prodajno mjesto. Vojna torba, koja je još datirala iz ocevih ratnih vremena, bila je prevaljena preko njegova desnog ramena. Stajao je tako na kiši ispod nastrešice dok je kiša blago roskala po njegovoj glavi. Frizura – naravno postojana, ipak 3-vremenski Taft cini svoje. Bijela Lacoste polo majica kupljena u pretprodavaca usko je bila pripijena uz njegovo tijelo te time još više izražavala njegovo mršavu i blijedu konstrukciju. Svjetlo-plave farmerice bile su ustegnute gotovo do pupka, ali ipak nedovoljno da nebi strugale o blato oko njegovih noga. Stari iz Golfa dvojke vadi paket koji je potrebno ponijeti tetki Luci, koja već duže živi i radi u Zagrebu te će na nekoliko dana ugostiti i Šokreta.

Šta je u paketu? – Ma sitnice neke, 2 litre vina i malo pršuta. Domaće stvari. – Ne znam ‘oćel moć to preko granice. – Ma hajde Boga ti, ta progurat će se nekako, ima nacina. U tom trenutku Vice gurnu šoferu 10 maraka u ruku. – Ma smislit ćemo nešto, ne brinite.

Kiša je pocela padati sve jace i jace te je Šokretov odlazak u tuđinu postajao gotovo filmski. Poljednji poljupci s rodbinom su se ramjenjivali, standardne uzrecice i poštapalice prije puta se ponovile, nakon cega je Šokre brzo utrcao u autobus i sjeo u prvi red do šofera. Gužve nije bilo, osim par momaka koji su išli ispucati posljednje ljetne ispitne rokove te jednog starijeg gospodina koji je išao na redovnu lijecnicku kontrolu i usput podignut mirovinu.

Motor autobusa se zagrijao na željenu temperaturu, digitalni sat iznad vozaceve glave pokazivao je 21:00 te je sve bilo spremno za polazak. Posljednja mahanja i SMS-ovi su se razmjenjivali, nakon cega je autobus krenuo put Zagreba.

– Oprotite, kad smo gore? – Oko 5 na autobusnom. – Aha, hvala. A jel znate možda koji tramvaj vozi do Jaruna? – Majke ti mali na šta ti ja licim, ta ne znam đe vozim svoj autobus, još da i tramvaje pamtim. – Izvini, izvini, nisam znao pa pitam. – Ma nema veze mali, malo sam nadrkan.  – Šta je reć? – Ma prokleti Slovenci, ne mogu dobit Albaniju. Janezi… – Ma đe ćeš na njih igrat bolan? Prijateljska utakmica, još pola igraca im ne igra. – A šta ja znam, igrali ljudi na svjetskom. Kontam nešto znaju. A đesi ti poš’o gore? – Ma imam prijemni. – Na šta ideš? – Ma ekonomiju. – I ja sam tako išao kao ti, ali đavo me zaveo tim studentskim danima. Žene, piće, društvo… Vidio sam odma da nisam za toga. – A tko zna jesam li i ja, vidjet ćemo. Samo da tetku zovnem, da joj javim kad stižem. – Ma samo ti…

Dok je šofer gotovo naizmjenice palio duga i kratka svjetla, tragovi autobusa su se lagano gubili u kišnoj magli koja je prekrila hercegovacki kraj te time nastavila rashlađivati prevrući kamen i krš.

Provjeri ovo!

Studentcuts

Program prvog dana Studentcuts festivala u S.D. Stjepan Radić

Kao što smo već najavili prethodnih dana, 14. i 15. svibnja Studentski dom „Stjepan Radić“ na …