Jeste li ikada bili zaljubljeni?

Jeste li ikada bili zaljubljeni? Onako istinski i duboko, gotovo pa filmski? On ili ona kao iz bajke, baš osoba za kakvom  tragate još od srednjih pubertetskih dana kada ste se ulovili kako po treći put gledate Titanic i mislite proklet bio Edward Smith i taj ledenjak, kud Jack i Rose nisu završili skupa? Tko ne bi poželio doživjeti scenarij Noting Hilla i da ga Julia Roberts moli za obećanje o vjecnoj ljubavi. Možda samo pretjerujem, ipak je do sad svatko zasigurno osjetio na vlastitoj koži da je ljubav u stvarnosti drugacija od americke kinematografije i bezbrojnih happy-endinga. Osim u slucaju Jack i Rose, oni su izbjegli happy ending, možda ih zato i volimo jer su najbliži stvarnosti.

Idemo probati ovako. Dakle, iskrenu, dubinsku i najcišću ljubav smo prekrižili, ali ostaje nam zaljubljenost. Dobra stara zaljubljenost. Djecja zaljubljenost. S njom uvijek možeš racunati da će doći kada ju najmanje priželjkuješ, tocna kao švicarski sat. Još ako pogodi rokove, gdje ćeš bolje. Ne možeš jesti, piti, spavati, o ucenju da ni ne pricam, samo jednu osobu zamišljaš i ništa drugo nije važno niti te zamara u tom trenutku. Leptirići u želucu, zvijezde u ocima. Mogu Amerikanci ubiti koga žele i može Bliski Istok pokrenuti bezbroj revolucija, ali ti imaš važnijih stvari na pameti u tom trenutku. Što obući? Što reći? Voli li plavuše ili crnke? Brbljave sveznalice ili tihe cure s nedjeljne mise? Tatine princeze ili neovisne amazonke? Hm. Tko će ga znati. O ljubavi ne znam previše zato me toliko i zanima, ali imala sam prijateljicu kojoj se cetiri godine sviđao Marko u osnovnoj, onaj iz treće klupe, red do prozora.

Fino im je krenulo, nakon tri godine su poceli i razgovarati. Znate, lektire i ostale intelektualne razbibrige tipicne za tu dob. Bilo je to ono pravo. Malo koja desetogodišnjakinja može reći da je našla ljubav svog života u tim godinama. Kada ti srce stane cim cuješ da netko udara loptu ispred zgrade, a dobro znaš tko nabija loptu baš na taj nacin, baš, eto, u to doba dana. Baš tad i baš pod tvojim prozorom! Kakav zgoditak! Da ne povjeruješ, tako mlada, a već zna što želi. Sve se znalo: datum svadbe, imena djece, kućni ljubimac… No dobro, ona je znala, on ni slutiti nije mogao što mu sudbina sprema. Zanimali su ga nogomet i društvo, nije bog-zna-koliko široko podrucje interesa, ali sasvim dovoljno za budućeg muža. Kasnije taj interes prošire na politiku i imate kompletnog muškarca. Znao je on za neku djevojcicu iz razreda, ali pisala mu je lektire i nekako je cure mogao prokomentirati sa: ijuuu i fuuuuj. Djevojcice su ipak rjecitije, a i nešto ranije sazriju pa im se potkopa kakva lijepa rijec u spomenarima i dnevnicima o „M.K.plavih ociju iz trećeg reda do prozora“. Potpun izostanak diplomacije i takticnosti ako mene pitate. I eto, ispunila ta moja prijateljica djecji spomenar, dušu otvorila toj prokletoj bilježnici u nadi da će primijetiti ili prava osoba i uzvratiti jednakom silinom osjećaja ili da neće primijetiti nitko. Eh ne bi to bilo to da svaki razred nema svog klauna kojem se inteligencija popravi cim ne treba i koji zbroji onih dva i dva koja nisu njemu namijenjena. I eto ti zezancije do kraja osmog razreda. Jedna bilježnica joj je slomila srce i uništila budućnost. I to ne bilo kakvu budućnost, već onu pored voljene osobe.

Neš’ ti nepravde, ta djeca su stvarno okrutna. Sva sreća pa u njeno vrijeme nije bilo „fejsbuka“ i slicnih opcija, taman posla da te netko „tegira“ dok ti se svijet ruši. Ili ti nakelji na zid pjesmu ohrabrenja više nego ocitog sadržaja. Da, imala je sreće. Ali i nije. I tad je odlucila svoje srce sacuvati za sebe. I prestati pisati po spomenarima. Prokleta stvar. A njemackog ovcara su trebali imati. E šta ti je život.

Darinka

Provjeri ovo!

Studentcuts

Program prvog dana Studentcuts festivala u S.D. Stjepan Radić

Kao što smo već najavili prethodnih dana, 14. i 15. svibnja Studentski dom „Stjepan Radić“ na …