Dolazak u Zagreb

– Zagreb!, cuo se vozacev glas u trenutku kada su se upalila sva svjetla u autobusu. Bilo je to nešto svježije ljetno jutro nego uobicajeno. Sunce je izlazilo i stvaralo odsjaj u mutnoj rijeci Savi. Gužve su se polako pocele stvarati oko glavnih prometnih cvorova, nervozno sviranje, prestrojavanje iz trake u traku, prolazak kroz žuto svjetlo… –  Da, ubrzan je taj zagrebacki život, pomislio je Šokre. Kako li ću se ja ovdje snaći, koliki je to grad. Blagi strah mu se mogao ocitati u ocima dok je prolazio pokraj silnih, velebnih zgrebackih zgrada, institucija i ustanova. Autobus je prošao ispod rampe te se parkirao na dolazni peron. Malobrojni putnici su rastezali i traljli oci pregledavajući sjedalo u strahu da ništa nije ostalo. Šokre je stupio svoj prvi korak na zagrebacko tlo. Izvadio je torbu iz bunkera i izgubljeno uokolo tražio svoju tetku. – Krešimire!, odzvanjao je pomalo grub, ali  drag glas iz daljine. Bila je to tetka Luca, pomalo krupna i visoka žena. Radila je u jednom uredu kao tajnica. Bila je jedna od onih tipicnih tužibaba i tracara. Fali joj hercegovacko podneblje. Zagrepcani su za nju hladni ljude. Nema s kime popit kavu, ispricat koju dogodovštinu, ogovorit nove sandale gospođe iz susjedstva. Falilo joj je to u pocetku. I sad je, ali Zagreb kao Zagreb – iscrpi te i prilagodi te na taj brzi ritam kuća-pos’o, gdje nemaš više vremena ni za šta.

 

– Kako si putovao?, upitala je Luca Šokreta.

– Ma dobro je. Dva put ej stajao pa me iznervirao. Taman nekako zaspneš i on pauzu pravi.

– ‘ajde sad ćeš se ti kod mene napsavat. Idemo do auta.

– Ušao je Šokre u tetkinu modroplavu Škodu ostavivši stvari na zadnjem sjedalu.

– Jel Vice išta poslao?

– Ma je, al morao sam na granici nešto ostaviti. Nosu me htjeli pustit. Šunka i 2 litra vina su ostali. Morali su se i oni pocastit.

– Ma ajde pusti, k’o da e to važno. Ima li cura išta?, upitala je Luca pomalo ironicnim tonom.

– ma evo dopisivao sam se baš s jednom dok sam se vozio. Šta ja znam hoće li bit išta. Ona ti je iz Mostara, znaš kakve su one dolje…

– A moj sine, dobro je dok je od dole. Drži se ti naših, nemoj da te koja odavde ukrade pa će ti bit svako jutro : kaj buš bumo zakaj… Upamti šta ti tetka govori…

– Hehehe, ma znam tetka, pusti još sam mlad. Ali ova mi se baš sviđa. Dobro se nosi, nije bahata, ima smisla za humor. Samo mi je sumnjiv njen ukus cim joj se ja sviđam.

Nastavili su tako u šaljivom tonu razgovarati Šokre i njegova tetka dok su se probijali kroz gužve automobila, autobusa i svih ostalih mogućih prometnih sudionika. 

 

Došli su ako nakon pola sata vožnje do tetkinog stana koji se nalazio u blizini Jaruna. Nisu ni istovarili stvari, a Šokre je već zalegao u ogromni kožni kauc priljepivši time svoje znojno tijelo uz tetkinu kucnu garnituru. Odlucio je odspavati par sati kako bi mogao uciti ostatak dana. Ipak sutra u podne je veliki test. Hoće li pronaći svoju sreću u Zagrebu ili ne? Test koji će odrediti smjer njegovog životnog puta…