Intervju tjedna: don Damir Stojić

1. Za pocetak, molimo Vas, nešto ukratko o sebi…

Don Damir Stojić, rođen sam u Kanadi gdje samo pohađao osnovnu i srednju školu. Nakon završetka srednje škole otišao sam na ljetovanje u Hercegovinu i nakon toga odlucio upisati i pohađati studij teologije u Hrvatskoj.  1993. godine upisujem Katolicki bogoslovni fakultet u Zagrebu  da bih 2002. godine diplomirao na tom studiju s temom ”Znacenje golotinje u Svetom pismu” . U ljeto sam se zaredio i nastavio djelovati kao kapelan salezijanac u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu.  2004. godine odlazim na poslijediplomski studij u Washington, a od 2007. godine radim sa studentima kao studentski kapelan u Zagrebu.

1. Na koji nacin se izabire studentski kapelan i koja je njegova funkcija?

Studentskog kapelana iskljucivo izabire nadbiskup odavanjem dekreta. Što se tice mandata, oni u pravilu na postoje. Razdoblje u kojem će netko imati određenu funkciju traje sve do daljnjeg poziva negdje drugdje što opet određuje moj poglavar, odnosno, provincijal. Znaci, ne postoji posebno pravilo. Kapelan što je radio sa studentima prije mene obnašao je funkciju 10 godina, onaj prije njega 6 godina. Ja sam tu evo već 4 godina i tko zna još koliko. Studenti koji su došli sa strane studirati u Zagreb nemaju svoju župu pa iz tog razloga sam ja, kao studentski kapelan, zaslužan za njihov duhovni razvoj kroz mise, razgovore, predavanja, vjeronaucne susrete i slicno.

1. Može se primijetiti da ste omiljeni među studentskom populacijom. Što Vas razlikuje od ostalih svećenika?

Ako pogledamo sliku tipicnog župnika u jednoj župi koji se, između ostalog, posvećuje i mladima, studentima, taj župnik ima sprovode koje treba obaviti, organizirati vjeronauk za prvopricesnike i krizmanike, ima dežurstvo u župnom uredu, brine se za crkvene zborove kao i za vjeroucitelje na podrucju župe, organiziranje i priprema vjencanja itd. Dakle, on je posvećen svima i nažalost to ponekad ide ‘na kaplje’. Stvar sa mnom je ta što sam ja iskljucivo posvećen studentima i to se osjeti, ja se pripremam, ja sam tu. Dakle, kljuc je u toj naravi moga poslanja. A kad tomu još pridodamo da volim to raditi, stvar je jasna. To naravno ne znaci da su drugi svećenici manje vrijedni, jer kad jedan župnik ne bi obavljao bilo koju od stvari za koje je zadužen to ne bi valjalo. Ako on nije u župnom uredu u radno vrijeme to nije dobro i kad netko dođe i dobije potvrdu on je zahvalan, ali ne cijeni to toliko dok njega nema. Znaci, dobije potvrdu izađe iz crkve i zaboravi da ju je dobio, ali kad ne bi obavljao te stvari, to bi se osjetilo.  Oni se dakle žrtvuju, oni rade svoj posao koji nije baš najzahvalniji. Moj posao je takav što sam u nekom direktnom kontaktu sa populacijom koja je dosta osjetljiva i zahvalna.

1. Kad svećenik stoji ispred oltara i održava propovijed, on ima moć da prenese određenu poruku na druge. Smatrate li da svećenici ne iskorištavaju tu moć dobro ili dovoljno?

Svatko ima svoj dar. Problem je što tipican vjernik dođe jednom tjedno na misu i njegov jedini doticaj sa svećenikom je tih 15 minuta od propovijedi. Nažalost, on ga gleda kroz to, ali on ne zna da je taj svećenik obilazio bolesnike taj tjedan, odrađivao vjencanja ili sprovode. Znao sam jednog svećenika koji je samo obilazio bolesnike, ali mu propovijedanje i nije baš išlo od ruke. Trebamo se zapitati što je vrjednije u Božjim ocima? To što će svećenik danas usrećiti bolesnike ili starije, kojima taj dolazak jako puno znaci ili ovo drugo što ocito nije njegov poziv? Sve je to dio Božjeg poslanja, a problem je taj što je propovijed najocitija, a postoji puno stvari koje su nevidljive i koje su puno vrjednije. 90 posto naših vjernika ima doticaj sa svećenikom samo preko propovijedi. Dakle ako svećenikova propovijed, kao njegov jedini doticaj nije dobra, vjernici ga sude po tome, a moje mišljenje je da to baš i nije fer. Ako se stavimo u poziciju starih i bolesnih, sam si, otuđen i lijepo je kada dođe jedan svećenik i odigra šah s tobom, pita kako si, ispovijedi te i ode dalje. Sve je to Božja njiva. Ali i za svećenike to naravno ne znaci da se ne trebaju truditi oko toga. Ja se trudim oko toga jer sam ja svjestan da je mlad covjek tu jedanput tjedno i da ga treba zahvatit u to vrijeme, ali isto tako samo želim ukazati na ovo drugo podrucje.

1. Jeli teško biti vjernik u današnje doba?

Rekao bih da nikada nije bilo teže, ali ni nikada ljepše biti vjernik. Teže zbog velike ponude kojom smo okruženi. To je, što bi Papa rekao, relativizam. Sve je dopušteno, svi su u pravu, nema dobro nema zlo. Teško je u takvoj društvenoj klimi reći ne, reći ima dobro i ima zlo te Isus Krist je moj Bog. Mnoštvo je novih vjerovanja, sekti, božanstava i stoga je s jedne strane teško. S druge strane nikada nije bilo ljepše jer se vraćamo u apostolsko vrijeme. Nikada nije bilo izazovnije biti kršćanin jer smo na udaru koji je jako vezan uz Isusa Krista. Druge crkve se ne napadaju više.

1. Jeli mislite da je važno pisati o duhovnoj strani života na portalu?

Ja bih postavio pitanje: da li mi živimo u pluralnom društvu ili ne?  Vi ste tu za potrebe studentima. Vidio sam da imate informacije o hrani u menzama, o tome gdje ima za izaći i slicno. To je super. Znaci, vi se brinete za sveobuhvatne potrebe studenata a jedna od tih potreba su i duhovne potrebe za kojima veliki dio studentske populacije ima potrebu.

         I.  Jeste li zadovoljni svojim nastupom u emisiji Nedjeljom u 2?

Jesam. Bilo je mnogo poziva i poruka, većinom pozitivnih. Isto tako bilo mi je drago da sam mogao razgovarati sa gospodinom Stankovićem nakon emisije, u tzv. „Nedjeljom u 3“. Ostavio je dojam jako dobrog i iskrenog covjeka i mislim da sam Crkvu prikazao pozitivno, a to mi je bio i cilj.

1. Ateizam?

Smatram da je to nemoguće. Ne osuđujem te ljude, smatram cak da smo i mi kršćani jednim djelom krivi za tu pojavu. Mislim da je to nemoguće jer svaki covjek je u srži religiozan cak i ako je, kako se deklarira, ateist. Zanimljivo, vrlo velika pojava među ateistima je alternativna duhovnost. Što znaci da će i ateisti priznati da postoji duh, duša i tijelo. I od te razine bih zapoceo razgovor s njim. Pitao bih ga da li nakon smrti stvarno nema ništa, jeli to to? Taj duh i duša, jeli to biološka tvar? Kako to objasniti i definirati? Mislim da bih od te razine krenuo u razgovoru sa ateistom. Kako objasniti sreću, tugu, ljubav… Sve je to duhovna stvarnost. Za ateista kojeg je žena ostavila ili kojemu majka umre postoji tuga u njegovom srcu, boli ga srce. Pitanje za njih: ako vas boli srce, hoćete li ići kod kardiologa da vam pomognu riješiti taj problem? Dakle, to je prvi korak. Vjerovati u neko biće, neku nadnaravnu stvar. Trebao bih ga dovesti do samog Krista, ali ovo je neki pocetak kako bih ja krenuo.

1. Smatrate li da će mediji prije kritizirati Crkvu nego da joj idu u korist te kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?

S jedne strane to me ne iznenađuje i iskreno drago mi je da to postoji. Meni bi cak bilo cudnije kad se crkva ne bi napadala. Zadnje blaženstvo kaže: ”Blago progonjenima oni će baštiniti kraljevstvo nebesko”. Trebamo se zapitati tko su progonjeni? Progonjeni su oni koji imaju stav. Ako ti nemaš stav, neće te nitko progoniti, ali ako ti imaš vrlo jasan stav onda onaj koji nema stav će biti ugrožen jer ga tvoj stav ugrožava. Zbog toga Papa stalno spominje diktatura relativizam – svaciji moral je valjan, a katolicka crkva vrlo jasno govori da postoji dobro i zlo, odnosno ona ima stav. Upravo zbog toga druge vjere nisu napadnute jer nemaju stav. Razrijedili su svoju vjeru dok mi ostajemo pri svom. Evo i sad na primjer uoci Papinog dolaska. Dakle vrlo jasno, Papa dolazi, negativni naboji su pojacani i to je po meni preocito pa cak i smiješno.

1. Smatrate li da je žalosno što se današnje društvo odvaja od Hrvatske tradicije i pokušava kopirati zapad ili Ameriku?

Moje mišljenje je da kad bi Hrvatsko društvo kopirao Ameriku u većini stvari, to ne bi bilo loše. Dapace, to bi bilo dobro. Americko društvo je najkonzervativnije društvo što sam ikad vidio. Mi imamo krivu sliku. Amerikanac ide u crkvu, mnogi ljudi to ne znaju. Moje mišljenje je da je zapadna Europa tu možda ona kriva slika na koju se ugledavamo.

1. Uz to medijsko omalovažavanje Crkve usko je vezana pojava svećenika nasilnika i svećenika pedofila…

Može se na to dati jako dobar odgovor. Bacimo pogled na brojke. U Hrvatskoj sada ima cca. 2000 svećenika. U posljednjih 20-tak godina zabilježena su 2 slucaja pedofilije. Na sudu je jedan svećenik pušten, a drugi je osuđen, dvije ili tri godine zatvora. I to je prežalosno. Ali ako bi dalje gledali statistike, tko su stvarno u Hrvatskoj osuđeni za pedofiliju. Tipican profil najcešće osuđivanih ljudi za pedofiliju je oženjeni muškarac u ulozi autoriteta, doktori, ucitelji.  Također sam bio i u Americi i poznajem njihove statistike i daleko je od onoga što većina ljudi misli. Od najblažeg pa sve do onog najgoreg oblika pedofilije mediji sve stavljaju pod jedno, a statistike govore da svećenici koji su osuđeni za pedofiliju u najvećoj mjeri je onaj najblaži oblik (slike i video sadržaji). Što također ne opravdavam. Isto tako što se tice dobnih granica većina svećenika koje mediji proglase pedofilima nisu zapravo pedofili. Što znaci da ako neki svećenik spava sa curom od 17 godina sutradan će u medijima izaći vijest o svećeniku pedofilu. Pedofilija je bilo koja seksualna radnja sa djetetom ispod puberteta, dakle ispod 12 godina. Također, što se tice Amerike u jednoj saveznoj državi dozvoljene su seksualne aktivnosti od 18 godina nadalje, a u drugoj od 16. Dakle u jednoj ovaj naš primjer je pedofilija, a u drugoj ne. Mediji stvarno prenapuhuju slucajeve, što se može vidjeti i iz cinjenice da je većina tužbi podignuta protiv svećenika koji nisu živi. I kako da se oni brane? Ali mediji i dalje napadaju tog svećenika, napadaju biskupiju, cijelu crkvu. Isto tako postoje i slucajevi klevete. Svećenici su išli na sud i pobijedili. Bostonska nadbiskupija je napravila ogromnu pogrešku tzv. Comfort money – kada bi ljudi dolazili s primjedbom na nekog svećenika i optužili ga za pedofiliju, samo da stvari ne dođu do medija Crkva je tim ljudima davala novac i s vremenom su bankrotirali. Ali s druge strane, dobru stvar je napravila jedna biskupija u Nebraski. Rekli su da za svaki slucaj idu na sud, ali ako se ispostavi kleveta, Crkva onda diže optužbu. Niti jedan slucaj nije prijavljen. Naravno da ne opravdavam cinove koji su protiv zakona Crkve, ali isto tako mediji iskorištavaju takve stvari da bi podigli tenzije. To su individualni slucajevi za koje trebaju odgovarat pojedinci, a ne poistovjećivati ih sa cjelokupnom kršćanskom zajednicom.

1. Jedan posjetitelj pita kakav je stav Crkve o izvanzemaljcima ili kakav je vaš stav?

Nema ga, jer ne možemo imati stav o necemu za što nismo sigurni da postoji.

1. I za kraj, kakav je utjecaj filmova i pjesama na mladež?

Najveća. Rekao bih da utjecaja ima, a o tome jeli taj utjecaj pozitivan ili negativan ovisi što je nadahnulo pisca/umjetnika i njegov sadržaj. Pjesme i filmovi izazivaju određene emocije u nama i zbog toga samo su dokaz da postoji duhovni svijet. Dakle, netko će cuti neku pjesmu i zaplakati i to je odraz toga da je to u duhovnoj sferi. Čak biljke i životinje imaju duhovni svijet; biljke imaju vegetativne duše, životinje imaju životinjske duše, a ljudi imaju ljudske duše. Ali sve što je duhovno ne mora iskljucivo znaciti da je i dobro jer u duhovnom svijetu postoje dvije sile – zloduh i Duh Sveti. Tako da što se tice utjecaja glazbe na nas uvijek se trebamo zapitati što je nadahnulo glazbenika i kakav je sadržaj. To ne znaci da samo smijemo slušati duhovne pjesme, ne. Ima odlicnih izvođaca, odlicnih pjesama koje govore o životu, ljubavi, poput Gibonnija ili U2, itd.

Zahvaljujemo se don Damiru Stojiću na izdvojenom vremenu za intervju i želimo mu mnogo sreće u njegovom radu sa studentima.

www.esava.info